U Novom Sadu postoji jedan deo grada čije uske ulice uglavnom nose imena klasika ruske književnosti. Istina, tu je i ulica koja nosi ime mađarskog seljačkog vođe Đerđa Dože, a i Danila Kiša, „jugoslovenskog (srpskog) književnika mađarsko-jevrejskog porekla, koji je sa majčine strane Crnogorac“ (Wikipedia), pa je čak i vojvođanski mađarski pesnik Laslo Gal ovde dobio svoju ulicu ili deo ulice.

Grbavica, kako se zove ovaj deo grada, prirasla mi je za srce iz više razloga, možda zato što sam pre pola veka tu prvi put pronašao privremeni smeštaj u gradu. U proteklu deceniju i po, na mestu nekadašnjih prizemnih kuća, nikle su poput pečurki višespratnice. Na sveže okrečenom zidu jedne od potpuno novih petospratnica, već sledećeg jutra osvanuo je jedan neukusan grafit, da bi brzo pored njega pristigao i natpis „Smrt fašizmu!“.

Ovaj slogan je kod nas obavezno bilo što češće pominjati decenijama posle Drugog (ili kako su nas učili „narodnooslobodilačkog“) rata. Do sada smo mislili da je Drugi svetski rat naučio Evropu šta je značila ova ideologija i nadali smo se da je jednom zauvek dospela na smetlište istorije. Ili nije?

Prijemčivost pojmova

U Novom Sadu je pojam fašizma odnedavno ponovo predmet javne rasprave, pored tužnih novih formi pojavljivanja, i u vezi sa planiranim podizanjem spomenika, a kojim bi se odala počast nevino streljanim žrtvama represalija 1944-45. godine.

Ogorčenost dolazi iz više pravaca. Pored izjava radikalskog vojvode Šešelja, u članku jednog od internet portala koji propoveda i promoviše toleranciju i multikulturalizam, izražava se i stav da bi ovakav spomenik bio u slavu (hortijevaca, čitaj: mađarskih) fašista, pa njemu nema mesta u Novom Sadu. Štaviše, sada je organizovan i ozbiljan protest na planiranoj lokaciji.

Naravno, mnogima od nas je jasno da ni fašistima, ni drugim ratnim, pa i ne samo ratnim, ali dokazanim zločincima, ideologijama, događajima itd. ne treba podizati spomenike, čak i ako standarde uvek postavlja „pobednik“.

Ali šta je sa nevinim žrtvama? Već je dokazana činjenica da su desetine hiljada nevinih civila (uglavnom Mađara) pali kao žrtve posleratnih represalija u Bačkoj, a koji u stvarnom svetu nisu imali nikakve veze sa ideologijom fašizma, niti zlodelima počinjenim u ime istog. Iako se činjenica o represalijama generalno ne poriče (pojedini krugovi to samo nerado priznaju), čini se da je u (javnoj) svesti još uvek živa jedna vrsta pojmovne prijemčivosti, koja ne može ili i ne pokušava da povuče definisanu i oštru liniju razdvajanja između pojma fašizma (hortijevaca, nacista, ustaša) i pojma mađarskog, nemačkog, hrvatskog, kako bi stvarnost sadašnjosti zahtevala.

Antifašistička organizacija u Novom Sadu tvrdi da su imena nekih dokazano krivih osoba uvrštena u spisak za spomenik (a koji su i imenovani), ali je prema rečima predstavnika inicijatorske organizacije upravo ovaj spisak izgubljen. Bilo kako bilo, tokom inicijative je moralo doći do ozbiljne profesionalne greške koja ozbiljno povređuje i podriva uspomenu na nevine. Istovremeno, mađarski pristup istoriji u poslednjih skoro osam decenija (uključujući i odnos prema nedavnim ratnim događajima) nije mnogo doprineo da generalizujuće asocijacije koje izazivaju pojmovnu prijemčivost ne opstanu već tri generacije.

Iščašeni pogled na istoriju

Na ovogodišnjem prijemnom ispitu Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu, iznenađujući broj kandidata nije znao da odgovori na pitanje kako se zvala politička grupacija, na čijem je čelu na izborima 2000. godine bio Vojislav Koštunica, iako je DOS te godine uspeo da zbaci Miloševićev režim – iako po cenu značajnih poteškoća. Istovremeno, većina učesnika je znala odgovor na pitanje u vezi sa rezolucijom 1244. Iako nije sigurno da su tačno razumeli tekst, član 3, u kom Srbija priznaje da su njene vojne, policijske i paravojne snage sprovodile nasilje i represiju na Kosovu (što je zapravo izazvalo NATO bombardovanje).

Docent fakulteta, profesor Ivan Stanojević, rekao je reporteru dnevnog lista Danas da se sve to može objasniti činjenicom, da se prethodni događaj, za koji se može reći da oblikuje istoriju, polako briše iz sećanja zajednice. Ovom potonjem se u nastavi istorije posvećuje ozbiljna pažnja i to suštinski izražava odnos Srbije prema događajima 90-ih, a koja pokušava da zaboravi kako smo uspeli da se oslobodimo stradanja koje smo doživeli tokom raspada države, od hiperiflacije preko rata, i time veliča događaje devedesetih. U poslednjih deset godina, akteri ove epohe su ponovo na vlasti. Tako istoriju istiska politika.

Na nedavno održanom plenumu u Petrovaradinu, beogradska istoričarka Latinka Perović je ovako to formulisala: „Glavni uzrok raspada Jugoslavije, ratova i počinjenih strašnih zločina je velikodržavna nacionalistička srpska politika, zbog koje je već u dvadesetom veku krajem osamdesetih godina u Srbiji postojao intelektualni i politički konsenzus“.

Sumnja kao sila koja oblikuje svest

Ovako iščašeni pogled na istoriju ne samo da ima snažan uticaj na pojam fašizma, nego i na na primer osudu masakra u Srebrenici (koji je potpuno porican u određenim krugovima) i na sve opipljiviji društveni stav, koji stoji uz agresora i podstiče ljude na sumnju prema drugačijima, posebno prema drugim nacionalnostima.

Na primer, građani Srbije bi voleli da odu na odmor u Albaniju (mnogi to i rade), jer mogu da dobiju visokokvalitetne usluge relativno jeftino, ali mnogi su i dalje sumnjičavi kada je u pitanju Albanija kao destinacija za odmor. „Više ljudi se na društvenim mrežama pita koliko je ona bezbedna za turiste iz Srbije. Višedecenijska napeta politička atmosfera i nekoliko izolovanih incidenta značajno su poljuljali naše poverenje“ – piše jedan od popularnih prestoničkih tabloida.

Pre Exit festivala, most kod Petrovaradina bio je prekriven proruskim Z slovima, ali je postavljena i jedna velika tabla sa tekstom „EU go home, Serbia-Russia is our union“ (EU idi kući, Srbija-Rusija je naša unija, prim. prev.). Polovina građana Srbije smatra da je SAD neprijatelj Srbije i uvereni su da, suprotno stvarnosti, da su najznačajniji finansijski podržavaoci države Rusija i Kina.

Nije loše znati, u ovom konstekstu, da je tri četvrtine grantova od više milijardi evra, došlo je iz Evropske unije (60%) i SAD (15%).

Pre Exit festivala, petrovaradinski most je bio prekriven slovima Z (Foto: 021.rs)