Glavni urednik je održao prezentaciju o tome šta treba raditi u vezi sa predstojećim svetskim fudbalskim prvenstvom, na kojem su bili i stari velikani novinarstva, među njima naravno i Feri Arok, koji je sedeo na stolici pored mene. Svi su pažljivo slušali. Odnosno, skoro svi, jer se Arok odjednom okrenuo prema meni i prošaptao:

-Je li, kako se zove onaj levonogi Mađar koji je iz slobodnog udarca postigao takav gol da je razneo mrežu.

-Misliš na Džudžaka?

-Hvala, to je taj – prošaputao je Feri i brzo zapisao ime na papirić, ali smo u međuvremenu već videli prodorni pogled glavnog urednika usmeren na nas, pa smo malim klimanjem glave signalizirali da se izvinjavamo i da nećemo više šuškati. Feri je izdržao dva minuta, pa je opet počeo nešto da šapuće, a tu se prepunila čaša glavnom uredniku:

-Arok i Teke, razdvojiću vas !

To se nije dogodilo, ali zbog toga, što je posle dva minuta završeno ispiranje mozga i Arok je mogao da postavi sva svoja pitanja i konačno smo mogli da razgovaramo. A on je uvek imao šta da pita, tačnije, šta da kaže, malo je drugačije razmišljao od većine. Uvek je o nečemu lupao glavu, kako kažu u našim krajevima. Šta bi on uradio, šta bi trebalo drugačije uraditi, da bi bilo još bolje. I nije samo „lupao glavu“, već je i ostvarivao svoje zamisli, zbog toga je i bio uspešan vođa. Posebno je obraćao pažnju da i privatni životi njegovih igrača budu u redu, satima je vodio sa njima razgovore u četiri oka, čiji je cilj bio da se približi fudbalerima, da im pomogne kako god zna i ume, a zauzvrat je očekivao da igrači daju sve od sebe na terenu, da dostignu najviše što mogu. Uvek je bio oštar, nije voleo da priča bez veze i uvek se trudio da dostigne postavljen cilj.

Kada smo razgovarali o uspesima u njegovom novosadskom stanu, zakucao sam ga pitanjem kojeg trenutka se najrađe seća, kada je bio najsrećniji.

Razmišljao je samo par sekundi:

-Znaš, kada moj praunuk stane pred mene i kaže: ti kuvaš najbolju supu na svetu. Ne postoji bolje osećanje od ovog i svima želim da ga dožive.

Poslednji put smo se sreli na domaćoj utakmici TSC-a (godinama je nadzirao porađanje akademije kao kakva babica), gde mi je ispričao da živi u Domu za stara lica na Paliću, koji je više hotel, a i ljudi koji ga tamo okružuju su divni. Pošto sam znao da nije rođen 20. januara 1932. godine, već decembra 1931. godine, čestitao sam mu 89. rođendan (januarski datum je zato upisan u matičnu knjigu rođenih, da ga ne bi odneli u vojsku, već da dobiju još godinu dana).

-Uzimaš lekove? – pitao sam ga.

-Uzimao sam par meseci, pa je pregled pokazao da nema nikakve promene, sve je u redu. Onda sam razmislio, pa mesecima nisam uzeo nijedan lek, bacio sam ih u kantu za smeće. Usledila je sledeća kontrola, posle koje su mi rekli da su mi rezultati odlični, i dalje je sve u redu. No, posle toga, šta misliš da li ih uzimam? – pitao me je, sa istim onim sjajem u očima, istim onim dečijim osmehom na usnama, koje sam video na njegovom licu kada nas je glavni urednik drugi put opomenuo.

Ferenc Arok je pomogao mnogim ljudima, uvek je čvrsto stao iza dobrog cilja, nije se štedeo, i niko se na njega nije ljutio, sa svima je negovao dobre odnose, jer je ceo život bio gospodin čovek, i na terenu i van njega.

Feri, uspomenu na tebe ćemo zauvek čuvati, počivaj u miru.

Janoš Teke (Slobodna reč)

Prevod sa mađarskog jezika: Ljudmila Janković Gubik

Ferenc Arok, naslovna fotografija: ftbl.com.au