Po treći put Mađari koji žive u inostranstvu (u našem slučaju, Vojvodini), mogu da glasaju na mađarskim izborima. Treći put možete glasati putem pisma, ako želite da iskoristite svoje pravo glasa, jednim iksom u željenom polju možete iskazati svoje mišljenje o tome, koga bi želeli da vidite na čelu Mađarske u naredne četiri godine.

Treći put postoji mogućnost za ovako nešto – ali način na koji se Mađari u Vojvodini odnose prema ovom svom pravu, otvorilo je niz pitanja.

Početkom prošle godine, 14. marta, na portalu Sabad Mađar So objavljen je prvi izveštaj koji je obaveštavao o sledećem: u jednom bačkom selu pojavili su se oni „koji sebe nazivaju aktivistima SVM-a“, „sa velikim snopom koverata pod pazuhom i počeli su da idu od kuće do kuće“. Prema rečima autora „tekst je bio kratak i koncizan: stigle su koverte sa glasačkim listićima, želeli bi da ih predaju, ali ako je potrebno, mogu pomoći i da se isti popune“.

Objavljivanje članka izazvalo je mnogo reakcija. Ispostavilo se da nije reč o pojedinačnom slučaju, i da aktivisti nisu bili aktivni samo u tom jednom bačkom selu, već i da nije sasvim jasno ko su ti koji donose koverte sa glasačkim listićima „na kućnu adresu“, i ko su Ti, koji su Nečije biračke listiće poverili hirovima pošte, Oni koji su Odlučili.

Objavljeno je više članaka na tu temu, izjasnile su se i mađarske političke stranke u Vojvodini, a situacija se vremenom tako zaoštrila, da se čak i Ištvan Pastor, predsednik Saveza vojvođanskih Mađara oglasio po tom pitanju.

Ali da ne trčimo toliko pred rudu. Hajde da razjasnimo prvo neke osnove.

Prema saopštenju Nacionalne izborne kancelarije (NVI), „mađarski birači koji nemaju registrovano boravište u Mađarskoj mogu da glasaju na opštim izborima za poslanike zakazanim za 3. april 2022. godine i na republičkom referendumu koji će se održati istog dana“, a navode i sledeće: NVI „šalje paket sa glasačkim kovertama registrovanom mađarskom biraču koji nema prebivalište u Mađarskoj na onu adresu, koju je birač naznačio u prijavi za registraciju“. Građanin može zatražiti paket sa glasačkim listićem poštom ili da ga lično preuzme – u potonjem slučaju, određene ambasade, konzulati ili određene pogranične opštine, to jest sedišta pojedinih izbornih jedinica mogu biti ona mesta gde onaj koji ima pravo glasa može preuzeti svoj glasački listić i prateću dokumentaciju. NVI dalje navodi, da „po ličnom prijemu paketa glasačih listića, birač mora dokazati svoj identitet važećom ličnom kartom sa fotografijom“. Štaviše: „Ako se lični podaci na ličnoj karti koju su izdale nemađarske vlasti i prijemni spisak razlikuju, u cilju razjašnjenja neslaganja, možda može biti potrebno predočavanje dodatnih dokumenata ( npr. adresna kartica). Glasački paket se može predati samo lično biraču sa spiska, a ne opunomoćeniku.“

Ovo je pravilo. Ono što je propisano zakonom.

Poređenja radi, šta se dešava u Vojvodini? Ljudi koji se predstavljaju kao aktivisti zvone, kucaju kod fizičkih lica, rekavši da su doneli glasački listić, koji potom i predaju ukućanima, ponude pomoć pri ispunjavanju istog, ili da „ne zadržavaju“, „brzo će popuniti umesto njih“, u najboljem slučaju samo ukažu gde čekaju da se donese popunjeni glasački listić. Što je delom kancelarija CHM-a (Concordia Minoritatis Hungaricae) u nekim naseljima, u gorem slučaju studentski dom (???), a u još gorem slučaju mesna kancelarija SVM-a.

I onda da razjasnimo sada nešto: osoba koja ima pravo glasa može glasati na izborima. Pre ovog glasanja, ona se proverava na biračkom mestu uz predočenje lične karte. Tek nakon toga birač dobija glasački listić koji ubacuje u glasačku kutiju nakon što je popuni.

A ako neko stane pred birački odbor da bi odneo još dva glasačka listića, jer njegovi baka i deda teško izlaze iz kuće, ali će on odmah da vrati glasove, može da bude siguran da će se svi oko njega nasmejati.

Zašto bi iko mislio da glasovi Mađara preko granice manje vrede? Zašto neko misli da Mađari koji žive u inostranstvu nisu u stanju da sami ispune glasački listić? Zašto bi im bila potrebna nečija pomoć da to urade?

Pretpostavimo da „benigni aktivista“ samo „pomaže“ da ispune prateću dokumentaciju. Bilo bi tu logike, ima zamki, petnaest posto glasova na prošlim izborima je bilo nevažeće zbog loše popunjene propratne dokumentacije. Ako „aktivista“ (ili organizacija koja stoji iza njega – na kraju krajeva, „aktivista“ je nečiji aktivista, a ne samo „aktivista“ koji tumara po svetu) zaista ovo smatra važnim, onda on napravi kratke filmove, plakate, flajere, koji će pokazati kako se pravilno popunjava – i ostavi glasača na miru sa svojim glasačkim listićem. Ali ovde se ne dešava to. Ovde uistinu teče marginalizovanje vojvođanskih Mađara.

Zahvaljujući istraživačkom radu na utvrđivanju činjenica Sabad Mađar So-a, već je očigledno da je Pošta Srbije zaključila neki sporazum sa kancelarijama CHM o dostavi paketa pisama za glasanje – međutim, nismo dobili odgovor na to, na osnovu čega se odlučuje kome uručuje CHM, a kome pošta. Ko to sortira i po kom kriterijumu? Nije otkriveno ni kako pisma iz kancelarija CHM-a dospevaju u ruke ljudi koji se predstavljaju kao aktivisti SVM-a. A ni to, zašto se dostava na cilj glasačkih listića ne poveri građanima, zašto traže (ponekad i zahtevaju!) da glasač njima preda kovertu? Kada se poštom može besplatno vratiti nazad u Mađarsku ili odneti u konzulat.

Prema Ištvanu Pastoru, ko nosi koverte je „tercijarno pitanje“. Nije, a to Pastor tačno zna. Da jeste, glasačkim listićima bi se moglo pristupiti bilo gde, glasač bi mogao da traži više glasačkih listića na biračkim mestima (za rođake, komšiluk, na primer). Koliko je to bizarno, zar ne?

Pa zašto čak i on ili bilo ko drugi misli da to nije slučaj sa glasovima putem pisma?

Cenimo svoj glas, smatrajmo ga prilikom da iskažemo svoje mišljenje, i ne dozvolimo drugima da to urade umesto nas!

Ali ako to ipak uradimo, onda se nemojmo iznenaditi što nas izabrani političari smatraju ništavnima. Na kraju krajeva, uvek će se naći neki „aktivista“ koji će glasati umesto nas.

Glasački listić za izbore u Mađarskoj (Foto: Imre Tot/SZMSZ)