Blagosiljam tehnološki napredak koji mi omogućava da pratim karavan srpskih studenata koji putuju biciklom do Strazbura, 71 mladića i devet devojaka, koji su krenuli na otprilike 1300 kilometara pedaliranja i njihove pomoćnike u pratnji. Inače, u Budimpešti, na Trgu heroja, gde su biciklisti stigli u subotu popodne, imam i rodbinu, članove porodice i prijatelje. Pada mi na um divni film Šandora Šare, 80 Husara, snimljen pre skoro pola veka, a koji me podseća na to da su i vojnici Lenkejske husarske čete 1848. godine prelazili planinske prevoje, reke i potoke za svoju domovinu, jer su želeli da pomognu revolucionarima.

Njihova budućnost je ulog

Talas protesta širom zemlje traje skoro pola godine, zahtevi mladih protestanata i dalje nisu ispunjeni. Verovatno ih je i to motivisalo da odu u sedište Saveta Evrope i Evropskog parlamenta, da skrenu pažnju na situaciju ovde, jer Evropa baš i ne oseća koliki je problem ovde u Srbiji. Njeni lideri neprestano govore o evropskoj budućnosti zemlje, a sada je potpuno jasno da ne žele da postanu deo starog kontinenta, već namiguju ka istoku. To su mladi shvatili i osećali da moraju da deluju za svoju budućnost. U ovoj duboko korumpiranoj zemlji za njih nema drugog izlaza. Budućnost ovih dvadesetogodišnjaka je u njihovoj rođenoj domovini potpuno neizvesna. Čak i sa fakultetskom diplomom, teško nalaze posao, mogu samo da sanjaju o platama koje obezbeđuju pristojan život,a zadovoljavanje drugih prirodnih potreba (kao što je kupovina stana, na primer) moguće je samo uz efektivnu pomoć roditelja ili dobitak na lutriji. Nije slučajno što je na hiljade njihovih malo starijih sunarodnika prihvatilo poslove u inostranstvu. Ni to nismo saznali iz zvaničnih domaćih izvora, da su poslodavci u zapadnoj Evropi izuzetno zadovoljni učinkom mladih stručnjaka koji su završili srpske fakultete, kao što ni zanatlije koji su pre pola veka odlazili za privremene poslove isto tamo, nisu osramotili svoju zemlju. Istina, većina njih je privremeno naseljena u novu domovinu na osnovu bilateralnog međudržavnog sporazuma između Zapadne Nemačke i Jugoslavije. Drugo je pitanje koliko je ljudi trajno ostalo napolju, šta je sa njihovom decom, takozvanom drugom generacijom. Takođe bi bilo zanimljivo koliko se njih vratilo u domovinu kada su postali penzioneri.

Osamdeset mladih biciklista koji sada putuju biciklom do Strazbura žele za sebe drugačiju sudbinu. Oni su u više navrata jasno izneli ciljeve i zahteve svojih protesta, ali ovdašnje vlasti kao da ne žele da ih čuju.

Za pravednije društvo

Verovatno već i ptice na granama o tome cvrkuću, tako da ne iznosimo ništa novo pominjanjem zahteva studenata. Oni su prvi poručili nadležnima da sva relevantna dokumenta u vezi sa tragedijom na novosadskoj železničkoj stanici treba da budu predata tužilaštvu, koje treba da uradi svoj posao. Većina institucija je u stanju bliskom smrti i počinju da rade svoj posao tek po nalogu ili uputstvu šefa države. Organi za sprovođenje zakona takođe rade selektivno, pa čak i po naredbi predsednika hapse samo sitne prevarante, proneverioce i osobe osumnjičene za korupciju. Prave velike ribe i ne dolaze u vidokrug nadležnih organa. Ovo je neka vrsta orvelovskog stava, kako i glasi čuveni citat iz Životinjske farme: „Sve životinje su jednake, samo su neke jednakije“.

Lista zahteva studenata koji protestuju nedavno je proširena, što možemo videti i povodom incidenta koji se dogodio na masovnim demonstracijama u Beogradu 15. marta: predstavnici vlasti pokušavaju da prikriju sve što se tada i tamo dogodilo. Ali taj određeni zvučni top očigledno postoji. Šef države je i obećao da ako je tačno da je korišćen zvučni top, onda on više neće biti predsednik republike. Sutradan je i sam ministar unutrašnjih poslova potvrdio da srpske vlasti poseduju takvo oružje za masovno delovanje (zabranjeno u svetu), ali da se ono „čuva na bezbednom mestu u fabričkoj ambalaži i nije korišćeno“. Jedan zvaničnik je rekao i da je jedno od njih jednom korišćeno i protiv migranata kod Sombora. Novi zahtev je stoga i taj da se otkrije cela istina o korišćenju zvučnog topa.

Trg heroja

Mladi koji su krenuli na daleki put biciklima bili su dobrodošli svuda u Srbiji, a imali su i pristalice, ali po dolasku u Mađarsku prvo nisu dobili policijsku pratnju. Po svemu sudeći, uniformisane je okupirala poseta izraelskog premijera Benjamina Netanjahua Budimpešti, ali se kod Dunaujvaroša našao i jedan policijski automobil koji je vozio ispred karavana biciklista sa prepoznatljivim svetlosnim i zvučnim signalima. Tako su mladi u subotu popodne stigli na Trg heroja u Budimpešti, gde ih je dočekalo više stotina ljudi i svojevrsno posluženje. Imali su snage čak i da odigraju par kola, koja su mogla da se vide i iz zgrade ambasade Srbije. Na obodu trga nalazi se zgrada diplomatskog predstavništva bivše Jugoslavije, a koje je prilikom podele imovine pripalo Srbiji. Ne znamo da li je neko od diplomata obratio pažnju na ono što se u subotu popodne dešavalo na čuvenom trgu.

Pred 80 mladih srpskih biciklista nije više toliko dug put. Očekuje se da 15. aprila stignu u Strazbur, poznat i kao prestonica Evrope, gde će ih verovatno dostojno dočekati, s obzirom na to da su na ovaj dugi put krenuli iz balkanske zemlje koja doživljava svoje zlatno doba.

Studenti biciklisti (Foto: nova.rs)