Kad Država omane, životinjski instinkt se budi, a društveni ugovor raskida

 

Koliko god da je narod lud, razuzdan i besan, nikad nije toliko opasan kao Država, koja operiše preko svoje produžene ruke u vidu organa javnog reda i mira i drugih njima sličnih formacija, zavlačeći se duboko u svaku poru života svojih podanika.

U toku mirnih protesta ispred palate Skupštine Republike Srbije gde su se građani okupili da iskažu svoje neslaganje sa – pa pustiti mašti na volju – izdvojila se grupa čije je ponašanje nagovestilo incidente. Usput su se sasvim slučajno orili Lazari i Miloši i niko nije ni pomislio da treba smisliti neku smicalicu, a uoči nastavka pregovora u Briselu 12. jula. Ceo protest je na kraju zakonima osmoze stao u jednu šačicu incidenata, odnosno, šačetinu. Da li zvuči poznato?

U četvrtak 21. februara 2008. godine usledio je protest povodom jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova i Metohije. Uporedo sa mirnim protestom koji je završen molebanom u Hramu Svetog Save, događaj je rodio još jedan plod – plod nasilja. Te noći lično sam prisustvovala neredima koji su se odvijali na Terazijama. Ko je prvi bacio kamen i ko slomio izlog, razlozi su suvisli u ovom trenutku. Ko je u prethodna dva dana, 7. i 8. jula 2020. prvi probio ogradu i ušao u hol Parlamenta, bacio kamen, suzavac, pa i celu jednu ogradu, sasvim suvislo. Ko je koga poslao i ko je plaćen ili ucenjen, ko kome šta duguje i zbog čega, ko je batinao, a ko bio batinan, ko je mastio brk u senci, a ko lajao saopštenja na televiziji, ko je kome ker ili konj, irelevantno. Sve se svodi na životinjski instinkt pojedinca koji je “društvenim ugovorom” izgubio svoju iskonsku moć da odbrani ono što oseća svojim i što oseća kao svoj opstanak, iz čega raste nezasito nezadovoljstvo i frustracija. Ulogu odbrane i kompletnog uređenja ljudskog života preuzima Država. A kad Država omane, životinjski instinkt se budi, a društveni ugovor raskida.

Socijalni darvinizam, primenjen u savremenoj sociologiji, osvrće se na urođenu borbu za opstanak kroz prizmu društva, gde se čovekovo delovanje objašnjava kao “neprestana i najčešće krvava borba između suprotstavljenih klasa, vojski i verovanja” (W. G. Runciman). Svi veliki civilizacijski sukobi imaju svoje predstavnike u mikrokosmosu. Tako je i svaki protest jedna mala mikropovreda u društvu, ali svakako da nije njen uzrok, već posledica. Posledica upravo greške u kodu funkcionisanja Države. A greška u kodu jeste na prvom mestu čovek. Čovek koji čini sistem, čovek na vlasti i čovek pod vlašću. Ko su ti ljudi pred kojima narod stoji i negoduje? Zar to isto nije narod? Zar Država nije narod? Odgovor je jednoznačan i neumoljiv. Ne, Država nikad nije bila narod. Ali kako smo do nje došli?

Društveni ugovor je politički i filozofski koncept kojim se objašnjava odnos između pojedinaca i vlasti. Zagovornici ove teorije tvrde da se pojedinci udružuju u političku zajednicu na osnovu međusobne saglasnosti i pristajanja na zajednička pravila i obaveze, a u cilju zaštite sebe od drugih i drugih od sebe, odnosno, od nasilja i drugih nepravdi. Ovde nemilice dolazimo do suštinskog pitanja: da li to znači da je nasilje čovekovo prirodno stanje? Polazna tačka teorije društvenog ugovora jeste upravo ispitivanje uslova života i ponašanja čoveka bez ikakvog političkog poretka, u tzv. “prirodnom stanju”. U ovom stanju delovanje pojedinaca bilo bi uslovljeno isključivo njihovom ličnom moći i savesti. Teoretičari su se zapitali – zašto bi se racionalni pojedinac dobrovoljno odrekao svoje prirodne slobode da bi uživao prednosti političkog sistema? A autor ovog teksta se pita, šta su uopšte te prednosti?

Teorije društvenog ugovora ističu da su ljudi po prirodi jednaki i da nijedan društveni zakon ne može da dovede u pitanje zakone prirode. Mogli bismo se zapitati, zar zakoni prirode nisu takvi da jači opstaje? A onda opet, koliko samo u životinjskom, pa čak i biljnom svetu imamo nebrojeno mnogo primera suživota, zajednica simbioze, čak i nedvosmislenih i čoveku neshvatljivih činova saosećanja, međusobnog poštovanja, ljubavi i pomoći. Da li društveni ugovor služi da ograniči našu slobodu kojom mi prirodno nastojimo da ograničimo slobodu drugog, da li nas čini boljima ili nam ograničava slobodu kojom bismo sami na osnovu svoje urođene moralnosti, koju i životinje iskazuju, delali u ovom životu?

“Rat svih protiv sviju” teza je koju zastupa Tomas Hobs. On kaže da je čovek po prirodi sebičan i zao i teži da ostvari svoje sopstvene potrebe, ali s obzirom da su svi ljudi takvi, oni se dobrovoljno odlučuju za ograničenje svoje prirodne slobode kako bi dobili garanciju za sopstvenu egzistenciju. Zato oni sklapaju sporazum kojim stvaraju društvo. Sva svoja prava prenose na Državu i Vladara koji vladaju u “njihovom interesu”. Hobs takvu državu naziva Levijatan i kaže da pojedinac nema drugog izlaza nego da se za nju opredeli.

Prema tvrdnjama engleskog teoretičara Džona Loka društveni ugovor se odnosi samo na onoga ko ga je potpisao, te da se on ne prenosi na potomke. Drugim rečima, nas niko nije pitao na koji način želimo da se nama vlada, da li uopšte želimo da neko nama vlada i u kojem sistemu želimo da bitišemo, odnosno, da li uopšte želimo da budemo deo ovakvog društvenog sistema.

Žan Žak Ruso malo “spušta loptu” smatrajući da su ljudi po prirodi dobri, ali da ih društvo kvari. Zanimljivo je i viđenje Baruha Spinoze, prema čijoj se ideji vlast temelji na moći, a ne na društvenom ugovoru. I upravo je to gordijev čvor, jabuka razdora, kamen spoticanja, na vrh brda vrba mrda. Ako Država nema veze sa našim pristajanjem, sa čim onda ima veze? Ako nam saopštava da to na ulicama nismo mi, onda ko je? Ko je to na ulicama Države, ko ruši, pali, uništava? Ko se igra žmurke sam sa sobom?

U četvrtoj knjizi “Države” Platon uobličava misao o klasnim suprotnostima i borbama koje čine svaku državu, čak i danas: “Jer nijedna od njih nije, u stvari, jedna država, nego svaka sadrži u sebi mnogo država, kao u onoj dečjoj igri. U svakoj od njih ima najmanje dve države, koje su u ratu jedna s drugom; jednu čine bogati, drugu siromašni; nadalje, svaka od ovih sadrži još mnoštvo drugih. Ako sa njima budeš postupao kao sa jednom državom, načinićeš veliku grešku…” Prema Platonovoj ideji savršene države, nju treba da čine tri staleža: filozofi – upravljači, vojnici – čuvari i radni ljudi – robovi. Reklo bi se da se njegova utopistička vizija države ovaplotila upravo u vidu Srbije. Filozof na pijedestalu, čuvari na pozicijama, robovi ko robovi. Aristotel ipak tvrdi da apsolutno savršena država ne postoji, već relativno najbolja. I on pominje stalež robova uz upravljački stalež, gde stanje u kojem se nalaze robovi formuliše kao njihovo prirodno stanje. Iz čega opet proizlazi rasna teorija društva. Da li se naše društvo udaljilo od ovakvog koncepta i zašto ne?

Zajedničko za mnoge teorije jeste pojam Države kao per se. Nepobitna sila jednako masa puta ubrzanje koja krči svoj put kroz sopstvo i pritom gazi tamo neki narod koji postoji van njenog orbitalnog sistema, kao elektron otpušten iz poslednje orbite, da bi Država konačno dostigla svojstvo plemenitog elementa.

I na kraju, počinjemo da osećamo Državu kao jednu personifikovanu depersonalizovanu preteću materiju koja makijavelistički cinično zanemaruje moralnost, empatiju i fokusirana je isključivo na ličnu dobit. Čini se da je Država otelotvorenje samo za sebe, samodovoljna tvorevina nastala sama iz sebe, kao Haos.

Rimski pesnik Ovidije opisao je Haos kao “bezobličnu gomilu” i “nepristojnu i nerazvijenu masu”.

Uostalom, jednostrano raskidanje ugovora zbog neispunjenja obaveza druge strane regulisano je Zakonom o obligacionim odnosima.

Ovom prilikom raskidamo “društveni ugovor”.

 

Mina Delić (Slobodna reč)

Foto: Marko Rupena/Kamerades