Stalno pristižući, često kontradiktorni ministarski ukazi, vojnici pred vratima, potpuna reorganizacija, zategnut tempo i individualna odgovornost – sve ovo zajedno karakteriše socijalne ustanove tokom epidemije korona virusa. O tome, sa kakvim se teškoćama suočavaju pomenute istanove, govorio je za naš list direktor staračkog doma „Misericordia“ u Kikindi, otac Laslo Beviz.

Starački dom „Misericordia“, koji radi već više od pet godina je zbog toga jedinstven u Srbiji, jer je to jedini socijalni dom u državi koji je osnovala crkva, čak ni pravoslavna crkva nema sličan. Zbog ovoga nije u lakoj situaciji, jer u državi postoje dve kategorije: jednu finansira država, pokrajina ili lokalna samouprava, a druga je privatna.

-Nažalost, kategorija javne koristi ne postoji, što je problem u slučaju „Misericordia“-e, jer je glavna misija ove ustanove dijakonija, to jest hrišćanski socijalni rad, međutim, država i ovakve ustanove svrstava u privatne, kojima je prvenstveni cilj profit – kaže Laslo Beviz, direktor ove ustanove.

Laslo Beviz, foto: Dom za stare Misericordia

-Kada je uvedena vanredna situacija, koliko je napora morala da uloži ustanove, da bi ispunila standarde koji se konstantno menjaju?

-S jedne strane, kada je proglašeno vanredno stanje, zalutali smo u nepoznato područje, a s druge strane smo imali već iskustva sa sa virusom, jer kada se sezonski grip pojavio u januaru, preduzeli smo razne mere. I iz ovoga se vidi da smo mi praktično u lockdown-u od januara. U martu su svakodnevno stizali ukazi iz ministarstva, koji su u mnogim slučajevima bili kontradiktorni, ali su imali jedno zajedničko: sva odgovornost je na rukovodiocu ustanove. Kad god bi se pojavilo neko logično pitanje u vezi sa nekom merom, uvek su ga vlasti odbijale, a najčešće su odgovarali da rešim to kako znam, ja sam za to odgovoran.

Ministarstvo je pozivalo domove da pređu na dvonedeljni raspored rada, što znači da jedna polovina radnika dve nedelje živi u domu, a posle 14 dana druga polovina, a za vreme ove dve nedelje dežurni članovi ekipe nisu mogli da napuste zgradu.

-Mi ovo ne možemo da uradimo, jer dom nije velik, pa nismo imali mogućnost da se polovina naših radnika useli na dve nedelje. Pored toga, radnici sa malom decom su takođe morali da odu kući kod svoje dečice. Svi smo dali individualne izjave da putujemo isključivo između radnog mesta i kuće, tako smanjujući rizik od zaraze.

Sa kakvim ste se problemima suočavali?

-Cena rukavica je za veoma kratko vreme skočila pet – šest puta i nije se moglo dobiti sredstvo za dezinfekciju. Pored toga je nama predstavljalo problem i to, da oko aprila – maja, nismo mogli da primimo nove korisnike oko mesec i po dana, zbog odluke ministarstva, pa je naš kapacitet pao na sedamdeset odsto. Troškovi su rasli, a prihodi se smanjivali, pa je za nas velika pomoć bio minimalac koji je sledovao svakom radniku tokom tri meseca, a posle u dva slučaja šezdeset odsto minimalca. Osim ovoga, podrška sa najvišeg nivoa je stigla kao donacija u vidu maski, gumenih rukavica i dezinfekcionih sredstava. Jedno vreme su područje oko doma dezinfikovali nedeljno, a kasnije su nam dali dezinfekciona sredstva. U svakom slučaju moram da pomenem opštinu Kikinda i opštinske institucije, koje nam do danas pomažu u svemu, najbolje što mogu.

Novine su takođe izvestile i o tome, da se na proleće pojavila vojska oko socijalnih domova.

-U vezi toga ni mi nismo bili izuzetak: kada su se pojavili, pojma nismo imali šta hoće. Onda se ispostavilo da nisu nas čuvali od spoljnjeg sveta, nego bi u nekim slučajevima spoljni svet čuvali od nas, jer kada se u nekim domovima pojavila zaraza, radnici su bežali kroz prozor, jer su državni organi smesta stavili tu ustanovu u karantin. U takvim slučajevima je vojska sprečavala da niko ne može da ode. Mi smo uspostavili jako dobar odnos sa vojnicima i rekao sam im, da nam nedostaju, jer dok su bili tu, trudili su se da nam pomažu, vukli su stvari, šišali travu…

Šta je bilo najteže u periodu od marta do maja?

-Trebalo je reorganizovati život u domu, zaustavili smo društvene programe. Možda mnogi ne znaju, ali za socijalne ustanove još uvek važe propisi koji su doneti za vreme vanredne situacije.

Kako su stanari doma prihvatili mere?

-Prvo su se uplašili, jer je značajnu promenu predstavljao prestanak zajedničkog ručavanja i okupljanja. Od marta do maja nisu bile dozvoljene ni posete, ovo je bio težak period. Tokom leta je ovo ublaženo, dozvoljene su petnaestominutne posete, sa potpunom zaštitnom opremom, uz održavanje distance od dva metra. U dosta slučajeva je ovo ispalo i zabavno, jer ako se pred stanarem doma koji ne vidi i ne čuje dobro pojavio neko u skafanderu i sa širitom, baka često nije znala ni ko je to pred njom. Možda je rodbini ovako bilo malo lakše.

Koja su to pravila koja se trenutno odnose na domove za stare, a znatno otežavaju svakodnevnicu?

-Ako treća osoba želi da uđe u zgradu, onda kao i ranije, moramo da tražimo dozvolu. U vezi ovoga do sada nismo imali problema, međutim, krajem novembra su odbili molbu laboranta, pa smo mi morali da rešimo problem vađenja krvi. Ako primimo novog korisnika, ili neko napusti zgradu zbog posete bolnici, onda kada se vrati mora da ide u dvonedeljni karantin, u posebnu prostoriju, što zahteva ozbiljnu logistiku. Naši radnici posle godišnjeg odmora samo sa negativnim PCR testom mogu da uđu u zgradu, a trenutno se testiranje obavlja u Kikindi u COVID šatoru, to jest oni stoje u istom redu sa onima koji imaju simptome korona virusa, tako da na tom polju vlada potpuna bezglavost. Suočavamo se i sa nedostatkom radne snage, na primer, nedostaju nam medicinske sestre ili braća i spremačice.

Prema onim ustanovama koje su u privatnom posedu, država se u svim pogledima odnosi maćehinskije nego prema ustanovama koje je osnovala i subvencionisala država. Kako to izgleda u slučaju socijalnih ustanova?

-Dobar primer za to je podrška od deset hiljada dinara, koja je jednima pripala, a drugima ne (pogledajte naš napis u okviru – prim.autora). U državnim ustanovama korisnici manje plaćaju, ali su plate zaposlenih više nego kod nas. I u slučaju situacije sa COVID-om se dobro videla razlika: u niškom domu ih je umrlo više od pedeset, država je smenila direktora i sve je išlo dalje, dok i dan danas ima zaraženih. Isto tako, u Beogradu i okolini je ušao virus u nekoliko domova koji su u privatnom posedu, a država je donela uredbu da treba isprazniti zgrade i zatvoriti domove.

Deset hiljada dinara – kome sleduje, a kome ne?

Prema odluci Vlade Srbije, oni koji rade u socijalnim ustanovama, a koje subvencioniše država, dobijaju jednokratnu pomoć od deset hiljada dinara, međutim, oni koji rade u privatnom sektoru, izostavljeni su iz ove podrške. Kako je ova vest uticala na vas i da li radite nešto kako niste osigurali da i oni koji rade u privatnom sektoru dobiju podršku?

-Nedavno imenovani ministar je sa velikim zadovoljstvom prvo obavestio rukovodioce, da će nekolicina zaposlenih dobiti podršku od deset hiljada dinara, da bi posle sat vremena dobili novu poruku, da to ne važi za privatni sektor. Na pitanje zašto, iz ministarstva su odgovorili da zakon ne omogućava, da i zaposleni u privatnom sektoru dobiju podršku, ali pošto ovo nije subvencija zarada, već takozvana nagrada dodeljena iz budžeta, ne mislim da bi srpski zakoni ovo sprečavali da postoji dobra volja. Privatne socijalne ustanove su pismeno kontaktirale nadležno ministarstvo u vezi sa ovim problemom, takođe su pisali i premijerki i predsedniku republike, pa sada čekamo da vidimo, da li će ovaj potonji eventualno da reaguje na naše pismo.

Kod svakog materijala posle izvesnog vremena dolazi do zamora. Ni čovek nije izuzetak…

-Od marta smo moji direktni saradnici i ja u pripravnosti danju i noću, jer se desi da nekom skoči temperatura noću, pa moramo odmah preduzeti mere. Onda se ispostavi da je to samo infekcija urinarnog trakta… U avgustu sam osetio da sam strahovito umoran, ali nisam smeo da idem na odmor zbog jedne uredbe ministarstva, koja propisuje da odgovorna osoba mora stalno da bude dostupna. Međutim, čovek svašta može da podnese, za dom se moli nekoliko popova iz Banata, jer je to naša zajednička tvorevina.

Značajno proširenje sledeće godine

“Poput pečurke, tako raste pored nas naše novo krilo zgrade, i čini se da je finansijska pozadina obezbeđena do završetka. Prema planovima će do leta biti završeno novo krilo “Misericordia”-e, zahvaljujući kom ćemo umesto četrdeset i tri stanara moći da primimo sedamdeset, a biće i dodatnih prostorija. Dve zgrade ćemo povezati zatvorenim mostom, pa ćemo tako maksimalno iskoristiti prostor.” – rekao je Laslo Beviz, koji je dodao, da je eparhijsko ekonomsko veće 2011. godine odlučilo da obnovi zgradu koju su donirale sestre Vince, da bi se izgradio sveštenički dom. Međutim, pred kraj obnove, zaključeno je da ta ustanova neće biti profitabilna, ako bude funkcionisao samo sveštenički dom, i onda se pojavio hrabriji predlog, što je rezultiralo izgradnjom zgrade od četiri stotine kvadrata na četiri nivoa, kojoj će se uskoro priključiti jedno krilo slične veličine.


Janoš Teke (Slobodna reč)

Dom za stare, naslovna fotografija: Misericordia

Realizaciju ovog projekta podržala je Fondacija za otvoreno društvo