Kažu da onaj koji ne poštuje svoju prošlost, ne zaslužuje ni budućnost. Istina je da je ovo nedvojbeno, ali se u nekim slučajevima može i zloupotrebiti, jer u praksi, kip jedne iste osobe se postavlja samo na jednom mestu u gradu ili naselju.

Međutim, rukovodstvo Beograda, sa zamenikom gradonačelnika Goranom Vesićem na čelu, pokušava to da opovrgne i trenutno radi na ovekovečenju uspomene na despota Stefana Lazarevića. Uopšte im ne smeta to, što statua koja inače sasvim dovoljno deli stručnjake čuva tvrđavu od 1982. godine. Preovlađujući nacionalni egzorcizam nije nova stvar u ovom delu Balkana, ali ovog puta čak i državnici odmahuju glavom: „Treba li nama ovo?“

To, da li će Lazarevića, koji je u srednjevekovnim spletkama čak bio pominjan i kao biološki otac Janka Sibinjanina, imati (još jedan) kip u Beogradu ili neće, je sporedna tema. Kao i inicijativa Nove jugoslovenske komunističke partije (da li je neko čuo za njih?), da grad u znak zahvalnosti podigne statuu kineskom predsedniku Si Đinpingu (kineski:  习近平), koji je u poslednje vreme, a posebno tokom pandemije koja još uvek besni, „učinio mnogo za srpski narod i Srbiju, kao pravi prijatelj“. Nije sigurno, da će se moguća realizacija pomenute ideje svideti prvom čoveku Kineske komunističke partije i najmnogoljudnije zemlje na svetu, jer su u poslednjih sto godina postavljane samo statue diktatora za njihovih života (Staljin, Mao Ce Tung, Tito…).

Ovo je utoliko irelevantnije, jer je opozicija, koja je u poslednje vreme marginalizovana, uglavnom u smislu svog političkog uticaja, zaokupljena monumentalnim kipom Stefana Nemanje, to jest, cenom istog. Sa pravom.

Nadležni (?) su do 2023. godine sakrili cenu spomenika i odbijaju da pruže relevantne podatke čak i za to zaduženoj osobi. S obzirom da je ovo javni novac, pošto se svi troškovi povezani sa ovim plaćaju iz beogradskog budžeta, ljudi bi imali neosporno pravo da znaju koliko je rukovodstvo glavnog grada potrošilo na ovu megalomaniju visine jedne sedmospratnice, visoke 23 metra, ukupne težine od 80 tona.

Ako baš puno pretražimo internet, sami možemo da pronađemo neke približne brojeve, jer je statua napravljena od 56 tona bronze. Prema zvaničnim podacima u novembru, cena bakra po toni je na svetskom tržištu iznosila skoro 7130 američkih dolara, odnosno, oko 38,37 miliona dinara. Iz ovoga proističe da je glavni grad za sirovinu za spomenik platio 400 000 dolara ili skoro 39 miliona dinara, što znači blizu 330 000 evra. I nemoguće je proceniti koliki novac je potrošen na raznorazne radove. Statua je delo ruskog akademika Aleksandra Rukavišnjikova, za koga se teško može pretpostaviti da je skuplturu napravio iz usluge, to jest za sitne pare. Nepotrebno je i reći da je njegov honorar posebna tajna sa sedam pečata.

I na ovu temu se može samo nagađati, s obzirom da je umetnik onako nehajno odgovorio znatiželjnom novinaru na pitanje o tome „da je možda dobio 20 000 evra“. Međutim, ovaj iznos je veoma diskutabilan i može izazvati sumnju, jer se delo međunarodno priznatog vajara može naplatiti mnogo više od toga. Tim pre što i u svakodnevnom životu možemo iskusiti sa majstorima da koliko košta sirovina (daske, cigle, šljunak, kutije za cevi…), toliko se mora platiti i za rad. Zašto bi jedan umetnik manje naplatio?

Sve u svemu, od pripreme postolja pa sve do jela i pića nakon otkrivanja spomenika ocu Svetog Save, koštao je poprilično. A sve je to plaćeno novcem poreskih obveznika koje arogantni političari ne poštuju ni toliko da bi im rekli iznos novca koji su izvadili iz njihovih džepova.

Uprkos ravnodušnosti zapadnih („dekadentnih“) zemalja u ovom pogledu, ovaj put je i međunarodna štampa podigla glavu. Jedan prestižni švajcarski list naziva spomenik „izrazom novog srpskog nacionalizma i kičem“. Ni to ne zaboravljaju da pomenu da je „stručnu komisiju“ osnovao lično predsednik, ali na način koji je itekako moguće osuditi, nisu bili uključeni pravi stručnjaci, već je odabir bio radije politički motivisan. Zato je Nikola Selaković, ranije ministar pravde, a donedavno šef Vučićevog kabineta, mogao da predsedava ovim odborom. Sada on „vrši dužnost“ ministra spoljnjih poslova, a u suštini je stekao sumnjivu reputaciju time, što je na jednom predavanju održanom studentima uzeo od jednog mineralnu vodu Radenska (slovenačku) i bacio je u smeće. Ovaj „gest“ u osnovi govori sve o nacionalnom opredeljenju te osobe.

Međutim, sve ovo je samo beznačajna propratna napomena. Ono što je za prosečnog čoveka šokantno je to, što vlast ne želi da kaže sudbinu njegovog rođenog novca. Ovo ponašanje starije građane snažno podseća na oholi ispad Mahmuta Bakalija, „katice za sve“ iz Titove kosovske ere, kada su Slovenci i Hrvati tražili da im se kaže na šta će prištinska vlast potrošiti novac koji im je slala cela Jugoslavija. Bakali je tada rekao, da ako on mora da polaže račune za ovo, onda neka ostali delovi zemlje ne daju ni dinara. Tito na ovo uopšte nije reagovao, kao danas najviše rukovodstvo Srbije.

I sad mi melanholično stojimo i „tavorimo“ pred onima koji svojom samovoljom praktično zanemaruju i samo naše postojanje.

Foto: rts.rs