Kaže se za ljude kojima se može verovati, takoreći, bezuslovno. Dakle, oni su ozbiljni, iskreni, nesebični i trude se da pomognu drugima ako mogu. I na kraju, ali ne najmanje važno, njihovo mišljenje, savet, mogu biti korisni u svakom pogledu.

Verovatno je nepotrebno i reći, da je većina političara – posebno onih na visokim ili veoma visokim funkcijama – bezrezervno uverena da su njihove izjave na bilo koju temu ekvivalentne Svetom pismu. Kao rezultat toga, naročito posle više godina vladavine, očekuju da se sve onako dogodi kako oni smatraju da treba. Obično veoma loše tolerišu mišljenje koje se razlikuje od njihovog, a ako čovek ipak ima hrabrosti da izrazi kontra – mišljenje, ili ih – ne daj Bože – kritikuju, ne izbegavaju ni priliku za odmazdu.

Ni u mađarskoj istoriji ne manjkaju ogromne borbe za vlast, jer je već 997. godine, kada je umro Arpadov praunuk, princ Geza, njegov sin Vajk (koji je izabrao ime Ištvan kada je prihvatio hrišćanstvo), preuzeo vođstvo Mađara koji su vladali većim delom Karpatskog basena, ali se Gezin brat Kopanj baš i nije tome radovao, jer je želeo tron za sebe. Međutim, pobunu koju je organizovao, ugušio je Ištvan Prvi (Sveti Ištvan, prim. prev.), uz pomoć nemačkih vitezova, učvrstivši tako svoju moć.

U savremenoj evropskoj istoriji već nema ovakvih stvari, ali svako ko je došao na vlast je potajno ili otvoreno očekivao da će ga svi prihvatiti kao gospodara života i smrti. U tom pogledu se ni mi ne možemo „požaliti“, jer stalna praksa dokazuje da se gotovo ništa ne može dogoditi bez znanja i posebno odobrenja, lidera države broj jedan.

Na primer, pre više od dve godine, „palo mu je na pamet“ da bi trebalo povećati državne rezerve zlata, jer otkad su pre 2600 godina Feničani izmislili novac, snagu državne valute određuju dva faktora: zaliha zlata -, to jest deviza i obim proizvodnje.

Pa, predsednik, kada je smislio ideju o kupovini plemenitog metala, koju je prethodno bezglavo odradio sa nadležnim stručnjacima, podelio je sa guvernerom Narodne banke Srbije, a njegov predlog je zavredeo neosporno uputstvo, s obzirom da je pretprošle godine kupljeno devet, a prošle još tri tone zlata, od strane glavne finansijske institucije Srbije. Reč je o veoma značajnoj sumi, jer se danas za kilogram čistog zlata plaća 48 000 evra. Drugim rečima, dve kupovine su koštale beogradsku kasu više od pola milijarde evra.

Međutim, tvorac ove ideje nije bio time zadovoljan, jer ovih dana, kada je govorio o Kosovu (a kada ne?) pomenuo je da rezerve zlata treba povećati na 50 tona. Međutim, ni reči nije bilo o stavovima članova upravnog odbora NBS, koji su zapravo odgovorni za finansijsku situaciju u zemlji. Inače, Srbija trenutno ima 36,3 tone zlatnih rezervi u vrednosti od oko 2,2 milijarde evra. Za zemlju ove veličine, to je prilično značajna podrška, da dinar ne bi oslabio u odnosu na međunarodne valute, ali ni izdaleka nije dovoljna da se ostvare sve ideje na koje se predsednik poziva u svojim gotovo svakodnevnim izjavama. Ipak, prema Međunarodnom monetarnom fondu, Srbija ima najveću količinu plemenitih metala na Balkanu. Međutim, Mađarska je nedavno utrostručila svoje rezerve i sada na raspolaganju ima 94,5 tona.

Uzgred, takođe je (politički) indikativno da neki od nadležnih nacionalnih lidera s vremena na vreme pomenu da se i devizne rezerve Srbije neprestano povećavaju. Naravno, ovo ne treba zamišljati tako da tona evra, dolara, švajcarskih franaka i drugih konvertibilnih valuta leže u trezoru Narodne banke Srbije, jer to nije praksa ni u jednoj zemlji. Oni više vole da ulažu u takozvane prvoklasne hartije od vrednosti i obveznice, ali nije retkost ni to da se gotovina „skladišti“ i u stranim, međunarodno pouzdanim bankama. Od toga Srbija ima skoro 6 milijardi evra.

Naizgled, prema ovome, mi ne stojimo loše, ali i pored povoljnih podataka koji se na ovo odnose, treba tu uklopiti i iznos unutrašnjeg i spoljašnjeg duga zemlje, koji je dostigao 60 posto ukupne vrednosti godišnje proizvodnje. Uopšte nije tajna da je na primer 100 evra namenjenih svim odraslim osobama pokriveno stranim zajmom koji je vlada uzela, a koji je iznosio 600 miliona evra.

Pored velikog hvalisanja, istinski domaći nezavisni stručnjaci su više puta opomenuli, da u ovom slučaju nije pitanje postojanja ili čak kupovine raznih (zlatnih i deviznih) rezervi, već ko odlučuje o ovim ogromnim vrednostima. Pa nema sumnje da je Srpska napredna stranka najjača frakcija u parlamentu, odnosno ima apsolutnu većinu, tako da njen predsednik, koji je prvi čovek države može poslanicima da poturi bilo šta. Kao što je na primer, kupovina zlata. Iako to ni u kom slučaju nije njegova nadležnost, jer je centralna banka – u teoriji – nezavisna institucija i može da donese odluku protiv „mišljenja“ i želja predsednika Srbije. Ali to ne čini (ili ne može). Stoga se radije pokloni broju jedan, čija reč, kako pokazuje ovaj primer (može da) vredi i zlata.

Foto: szabadmagyarszo.com