„U šoku i sa rastućim strahom iznova i iznova čitam saopštenje Mađarskog nacionalnog saveta u kom (iako eufemizirano) zabranjuje predstavu Kazimir i Karolina Salašarskog pozorišta. Šokiran, jer nisam mislio da se leta 2021. godine na ovaj način može pogaziti sloboda umetnosti. Sa strahom, jer je istorijsko iskustvo pokazalo da su takve stvari predznak mnogo gorih stvari“ – piše režiser komada Robert Lenard u reakciji koju je poslao našoj redakciji.

Odgovor na saopštenje koje je izdao Jene Hajnal, predsednik Mađarskog nacionalnog saveta, objavljujemo bez izmena:

„Tekst predstave je star skoro sto godina, a ime i opus Edena fon Horvata su deo zajedničkog evropskog kulturnog blaga. Ovaj tekst smo sa mojim kolegama – koji su svi radili sa entuzijazmom i srećom – postavili na scenu sa nekoliko izmena, najviše jezički osveženog, ne bi li ovaj poučni tekst koji formuliše ljudska osećanja i društvene probleme, dostojno predstavljao ideju, a koju sam uvek negovao i od koje me ni cenzura ni bilo koji drugi oblik ugnjetavačke moći neće odvući: pozorište ne sme da bude puka zabava.

Potvrdu ove teze sam video u publici, tokom premijere, kao i kako su nas primili u Čantaviru i Feketiću, gde je bilo ko mogao da pogleda poslednju predstavu, prema trenutnoj situaciji. Bilo je nekoliko gledalaca koji su smatrali da je preteška za Salašarsko pozorište, a bilo je i onih koji su sa stručne strane imali problema sa njom (i jedno i drugo je sasvim u redu), ali je velika većina reagovala ljubavlju i razumom.

Zabrana Kazimira i Karoline ( jer uzalud ulepšavamo, ZABRANJENA JE i to je slučaj bez presedana u istoriji mađarskog pozorišta u Vojvodini) je iz nekoliko aspekata nepodnošljiva i nekorektna.

Degradira trud 22 mladih ljudi da naprave pozorište. Degradira mesec dana danonoćnih proba, borbu sa tehnikom, ugrađenu energiju. I ono što je najvažnije: ignoriše i degradira publiku, koja stoga ne može da odluči kakva kultura joj treba – da li će do kraja pogledati predstavu ili je napustiti ili možda bacati paradajz (sva tri obrasca ponašanja su legitimna). Tokom pomenute „sjajne prošlosti“ Salašarskog pozorišta bilo je mnogo incidenata zbog psovki i provokativnih tema. Svaki od ovih slučajeva je slikovitije prikazivao „bezgranični neukus, prostačko provociranje publike i neprihvatljivi scenski govor“, nego ovogodišnja produkcija. Međutim, niko nije želeo da ih zabrani. Sa njima nije bilo problema. (Inače, i ne mogu u potpunosti da razumem „problem“, jer ništa konkretno nije rečeno osim uopštenih stvari, iako smo se uprava Salašarskog pozorišta i ja ponudili da pregovaramo i nađemo rešenje.)

Kada sam prvi put čuo da nešto nije u redu, rekao sam: ovo je bez presedana. Posle mi je palo na pamet da se to već dogodilo. Kazimira i Karolinu su već jednom zabranili od kada je napisana. Od januara 1933. godine pozorišta na nemačkom jeziku nisu smela da je igraju, a 10. maja iste godine, zajedno sa svim ostalim tekstovima Edena fon Horvata, i ovaj je zapaljen na glavnim trgovima Berlina.

Obrazloženje je bilo zastrašujuće slično: prema nekima, nije služilo izgradnji duha naroda. Tako da, zabeležimo 27. juli 2021. godine u kalendar, kao što smo zabeležili i 10. maj 1933. godine. Danas je pisana istorija pozorišta.“

Robert Lenard, režiser predstave Kazimir i Karolina

Foto: privatna arhiva