Markantno lice, pričljivost, neka čudna odeća ili dodatak – pojedinačno nagoveštavaju neobičnu životnu priču, ali sve to zajedno obećava veoma uzbudljiv susret. Sa Stevanom Sremcem srela sam se kod našeg zajedničkog obućara u Bečeju. Na glavi ovog čoveka bio je jarko zeleni filcani šešir, preko ramena mu je bila prebačena jedna torba napravljena od para čizama, a na nogama je imao čizme ukrašene „uradi sam“ mamuzama… Smesta sam znala da je majstor bio u pravu kada mi je šapnuo da bi trebalo da porazgovaram sa ovim čovekom.

Stevan Sremac me je na čistom mađarskom zamolio da ga potražim za mesec dana, jer je rano probuđeno proleće odjednom zadalo mnogo posla među dunjama koje rastu na salašu. Mesec dana kasnije čekao me je ispred pivare, odakle me vozio automobilom na svoj salaš u Medenjači.

Na virtuelnoj kapiji farme, dočekuje nas drvena stolica sa šarenim cvećem, sa sledećim informacijama: Slobodni Vojvođanski Salaš; uređenje: republika; površina: 4,88 katastarskih jutara; stanovništvo: sedam osoba; vera: Bog je uzalud umro; nacionalnost: Vojvođani – LJUDI.

Obuća visi na zakrivljenom panju u vidu znaka pitanja iznad table dobrodošlice, a pored nje na štafelaju sklepanom od grana dočekuje nas izložba živopisnih slika.

Dva različita, ali pomirljiva mentaliteta

-Kupovinom salaša platio sam moralni dug svom dedi: bio je veliki čovek, postigao je sve što je želeo u životu, ali jedino ovu svoju želju nije mogao da ostvari, jer je sve prodao da bi mi mogli da se preselimo u Novi Sad. I tamo se ponovo snašao.

Stevan Sremac je rođen u Bečeju 1954. godine, majka mu je bila Mađarica, a otac Srbin.

-Narodi se još uvek nisu pomirili jedni sa drugima, bilo je mnogo ljutih rana na obe strane. Ja sam morao da se održim i kao Mađar i kao Srbin. Moji baba i deda po majci bili su bogati Mađari, a moja majka im je bila jedina ćerka. Moj deda je bio veoma dobar moler, kao i cela porodica generacijama unazad. Moj deda je bio padobranac, te se pridružio mađarskoj vojsci kao dobrovoljac, učestvovao u bici na Donu, dobio puno ordenja. Posle rata je izbegao zatvor tako, da kada su ga zatvorili, jedan od komšija je lagao da se za vreme rata krio u njegovom podrumu jer je bio komunista. A mog dedu treba zamisliti kao mađarskog Šešelja, a onda ti dođe jedan srpski zetko, od kog je zatrudnela njegova ćerka.

Sremac Pišta (kako je moj domaćin potpisao svoju sms poruku upućenu meni), dakle, deda Pište Sremca teškom mukom je pristao da njegov unuk po tradiciji dobije ime po srpskom dedi, ali je zauzvrat insistirao da bude kršten u katoličkoj crkvi. Ali ne samo deda, već je i otac Pište Sremca, Milenko Sremac bio mangup. Vrlo mlad je postao komandir nekadašnjeg aerodroma Bečej i jedan od prvih koji je proleteo ispod mosta u Mostaru. Za šest meseci je savršeno naučio mađarski, ali mu jedna reč nikako nije išla, a to je umesto paradicsom (mađarski – paradajz), govorio je paradicska zauvek. Naposletku su svekar i novosadski zet zajedno išli da lumpuju.

-Svi se čude što se zovem Stevan Sremac, a savršeno govorim mađarski. Bio sam još mali, kada mi je mama rekla da idem da kažem ocu da nacepa drva. Izađem, a na to mi tata na srpskom kaže da kažem mami da će nacepati kasnije, sada nema vremena. Uđem, kažem joj, na mađarskom to što mi je tata rekao. Smesta sam prešao sa jednog jezika na drugi. Dva naroda imaju potpuno različite mentalitete, što je veoma teško uskladiti. Poslušajmo samo dve himne! Mađarska je melanholična i žalosna, a srpska junačka i ratoborna – takvi su to narodi, možete da radite šta hoćete, da ih tučete, oni će ipak učiniti svoje i to je to. Moj deda Mađar me je ščepao za okovratnik, stavio mi prskalicu na leđa, ušao, odsekao parče kobasice, gurnuo mi pola u ruku i išli smo da radimo, ali smo zajedno hranili i stoku, takav je bio mađarski mentalitet. Hteli su, grebali, rasli. A šta kaže Srbin na sve to? U se, na se, i poda se. Imajte šta da jedete, da obučete, a nešto i ispod sebe. Ženu!

Teška je bila „škola“ u Podbari

Pišta Sremac je do svoje sedme godine živeo u Bečeju, ali je sa tri godine već putovao sam autobusom kod dede i babe po ocu, stari šofer Boršoš je pazio na njega. Dvojni identitet je postao jak i uvek od date situacije zavisi koji dominira. 45 godina je živeo u Novom Sadu, u srpskoj sredini, ali otkako se vratio u rodni grad i mađarski mu ponovo dobro ide.

-Ja se i dalje trudim da unapredim svoje znanje jezika, mada ima i reči koje su gotovo neprevodive i u jednom i u drugom jeziku.

Pišta Sremac je završio Višu ekonomsko-trgovačku školu i celog života je radio na raznim poslovima u fabrici nameštaja Slovenijales. Sada uređuje salaš i svoje voćke. Nikada nije voleo elektriku, ali je ipak on povezao celu mrežu na salašu, jer čovek može mnogo kada je primoran, kako sam kaže.

-Kad me sada pogledaš, da li ti izgledam normalno? Čudan sam, zar ne? Niko ne veruje da sam ja u teškom stadijumu Parkinsonove bolesti, već godinu dana ne osećam ruku do ramena, ali zato motam cigarete. Sada su mi tri dela tela napukla ili nisu na svom mestu, ali ih ja već sam vratim nazad. Zvali su me vanzemaljcem, jer je moje dvojako vaspitanje to iznelo iz mene. Najveća škola za mene je bila Podbara u Novom Sadu, tamošnji radnički kvart, čiji zakon glasi da nikog ne izdaš i da ne ostaviš druga u problemu. Podbarsko vaspitavanje naučilo me je čvrstini i dobroti. Postao sam uporan, za mene ne postoji nemoguće.

Tokom psihološkog pregleda za vojsku, utvrdili su da Pišta Sremac ima natprosečne sposobnosti posmatranja, kao i natprosečne reakcije i inteligenciju. On i njegova supruga koja je iz Mađarske, podigli su tri ćerke, a ima i unuku koja ide u niže razrede osnovne škole, a za koju veruje da ima slične sposobnosti kao i on, a što je kasnije potvrdio jedan od školskih pedagoga, to jest, nije bila u pitanju pristrasnost babe i dede.

Četkica, muzika i dunja

Prema rečima Pište Sremca, postoji jaka kontradikcija između markantne spoljašnosti i osetljive unutrašnjosti, jer on piše i čita pesme, slika i neprestano sluša muziku. Sa četkicom se prvi put susreo u mladosti. Sa 15-16 godina je pecao na Dunavu, kad mu je prišao jedan stari poznanik, poznati apstraktni slikar. Posle toga je godinu dana učio kod njega.

-Roditelji su me usmeravali ka realnim naukama i zarađivanju za život, pa sam prestao da slikam, ali želja za umetnošću nije u meni nestala, a ovde na salašu slikam svoje maštarije. Ko radi takve gluposti kao ja? I moja tehnika je posebna, radim na mokroj podlozi. Ali i muzika je takođe važan deo mog života, volim svu dobru muziku, imam četiri baš dobre plejliste na Jutjubu. Moj tata je slušao rok i bluz, a komšija je slao ploče iz Engleske. Novosadski radio je od mene dobio ove ploče, pa sam uz njihovu pomoć napravio prvi disko u Novom Sadu. U hotelu Putnik je bio jedan noćni bar koji je radio od 11 sati, a pre toga smo mi imali diskoteku od 4 – 7. Red za ulazak je bio kod katoličke crkve, toliko ljudi je došlo. Bio sam dobro upućen u muziku, a 1972. godine sam čak i pobedio na državnom muzičkom takmičenju Pop ekspres.

U voćnjaku ima dunja, sa njima Sremac eksperimentiše na naučnoj osnovi. Kako kaže, nema prskanja, veštačkih đubriva, a morao je da nauči i kako da zaštiti grane da se ne lome pod težinom ploda. Ako jedan eksperiment uspe, na primer, grana drveta bez pupoljaka, zabodena u zemlju pusti korene, on se više raduje nego da je dobio premiju na lotou.

-Ljudi su ili idealisti ili materijalisti. Ja spadam u one prve koji su na ivici izumiranja, a pokreće me ogromna snaga volje. O tome svedoči i priča o moje tri minđuše, od kojih je svaka vezana za jedan zavet. Pre nekih 7-8 godina imao sam operaciju kuka i rekao sam da ću, ako bude uspešna, imati minđušu. Drugu sam stavio kada sam dobio vozačku dozvolu uprkos Parkinsonovoj, ali sam pre toga dosta vežbao, a treću sam stavio zahvaljujući tome što sam uspeo da se spasem operacije kolena tokom epidemije Kovida, uz sopstvenu terapiju. Ne predajem se bolesti, ne predajem se bolu. Osmehnimo se čak i ako nešto boli, posle nekog vremena nećemo taj bol toliko jako osećati!

Moramo biti optimisti, inače će se i duša razboleti.

Roža Feher

Stevan Sremac i njegovo carstvo (Foto: Roža Feher)