Pre tačno dva meseca, počele su ceremonijom otvaranja najčudnije Olimpijske igre svih vremena, koje su održane u Tokiju, bez gledalaca, a i prvi put se dogodilo da je Olimpijada odložena i održana godinu dana kasnije. Sportisti su već komentarisali neobičnu situaciju na licu mesta, ali kako su to doživeli oni koji nisu trebali da se takmiče?

Čokanka Silvija Erdelji Asis de Souza, kao savezni kapiten španske stonoteniske reprezentacije, i Senćanin Emil Vatai kao volonter, učestvovali su na igrama sa pet prstenova u Japanu od kraja jula do početka avgusta, pa sada i iz njihove perspektive možemo saznati kako su izgledale Olimpijske igre koje su sa 2020. godine odložene za 2021.

-Prvo sam zakasnio sa prijavljivanjem za volontere, ali me je onda u zimskom priremnom kampu 2019. godine jedan od džudo trenera koji je bio organizator olimpijskog takmičenja u džudou pitao da li bih želeo da volontiram. Naravno, odmah sam potvrdno odgovorio, jer sam se i ranije poigravao ovom mišlju – ispričao je Emil Vatai, koji se sa suprugom prvi put otišao u Japan 2016. godine, a od 2018. tamo i žive. Emil je dobio zadatak da zabeleži i prezentuje rezultate u vezi sa džudoom na Olimpijskim igrama u dvorani Budokan, svetilištu borilačkih veština, što nije iznenađujuće, s obzirom da radi kao IT stručnjak u vodećem istraživačkom institutu u državi, Rikenu, koji je centar za računarske nauke, a Emil je član istraživačke grupe za visoko efikasnu veštačku inteligenciju.

-Na kraju mi je dodeljeno više dana nego što sam prvobitno planirao, s obzirom da su zbog korona virusa Japanci dozvoljavali volontiranje samo onima koji žive u zemlji, te nijedan volonter nije mogao doći iz inostranstva. Zbog toga je bio veliki nedostatak volontera, pa su se jako radovali što ću biti tamo. Štaviše, bio sam i na Paraolimpijskim igrama da pomognem – rekao je Emil i dodao, da je jedna od najsmešnijih scena bila ona, kada su na tribinama na kojima nije bilo gledalaca, ali su mogli biti članovi delegacija, nekoliko njih na par sekundi svukli maske, pokušavajući iz sveg glasa da ohrabre svog sunarodnika, kad su japanski organizatori podigli tablu na kojoj je pisalo: poštujte razdaljinu, nosite masku i ne vičite!

-Maska i sredstvo za dezinfekciju ruku su i pre korona virusa bili česta pojava u Japanu, sada su naravno bile obavezne za sve, a dodatna mera opreza za one koji ovde žive je obavezno PCR testiranje svaka četiri dana.

Prema rečima senćanskog informatičara, velika je sreća sveta što je ova Olimpijada održana u Japanu, jer su se tu ljudi ponašali disciplinovano, pridržavali se pravila, zbog čega je sve prošlo dobro. Japanci su obratili pažnju i na to, da je akreditacija ujedno bila i viza, a to su rešili jednim čipom.

emil vatai

Emilovih dve i po sekunde na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1932.

„Godine 2019. kada se još mislilo da će Olimpijske igre u Tokiju početi godinu dana kasnije, serija koja promoviše Olimpijadu prikazivana je nedeljom uveče u udarnim terminima. Naravno, u ovoj seriji je bio neizbežan Kano Džigoro, osnivač džudoa. Naime, džudo je bila prva japanska borilačka veština koja je stekla široko međunarodno priznanje i prvi zvanični olimpijski sport. U ovoj seriji, Kano Džigoroa je igrao Kodži Jakušo, poznat po filmu Memoari jedne gejše: u jednoj od scena koja je nastojala da oživi Olimpijske igre 1932. godine – tada džudo još nije bio olimpijski sport, prvi put je uključen u program na Olimpijadi u Tokiju 1964. godine – Kano je predstavio nekoliko bacanja na ljudima drugih nacionalnosti. Ovo je pak zahtevalo nekoliko ljudi koji nisu azijskog izgleda i jedan od njih sam bio i ja. Kodži je i naučio prilično dobro da baca, čak su i snimili taj deo, a ja sam zaista bio uzbuđen što ću se pojaviti na TV-u, i da mogu da kažem da sam bio tamo, na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1932. godine. Ovaj deo serije se i prikazao na televiziji, moja peta je bila vidljiva jednu sekundu, a glava jednu i po…“

PCR test dnevno, visoke zgrade, olimpijsko selo na maloj površini

Na Olimpijskim igrama 2004. godine, Silvija je još učestvovala pod prezimenom Erdelji, a na tokijskoj Olimpijadi je već učestvovala kao Silvija Erdelji Asis de Souza, a i kao savezni kapiten reprezentacije Španije. Stonoteniserka koja je Evropsko prvenstvo 2003. godine završila sa dve bronzane medalje, na taj način je mogla da povuče paralelu između ova dva događaja.

-Već je bila značajna razlika što sam na prvoj učestvovala kao igrač, a na drugoj kao sportski lider. Činjenica da nije bilo moguće napustiti olimpijsko selo je takođe stvorila novu situaciju na Olimpijskim igrama u Tokiju. Svi su došli nekoliko dana ranije, ali nije se moglo ni trenirati ceo dan, svako je imao precizan raspored treninga. Da je moglo da se izađe iz sela, u cilju opuštanja i zabave, sigurno da bi svako otišao da vidi poneku znamenitost. Stranci su bili u obavezi da dnevno rade PCR test, a što se sastojalo u tome da smo svakodnevno morali da damo bris i posle toga smo čekali rezultat. Želela bih i da naglasim da je ovog puta izostalo i takozvano drugovanje između ljudi različitih nacionalnosti i naravno, nije bilo moguće ni okupljati se u grupama – rekla je Silvija i dodala da su svi čekali trenutak početka takmičenja, i mogla se osetiti svojevrsna povučenost kod svih.

-Tome je pripomogla i vest koja nam je doprla do ušiju, o slučaju jednog od čeških stonotenisera, koji je igrao karte sa drugim takmičarima pre Olimpijade, a nakon par dana su rezultati njegovog testa bili pozitivni. Kada se to ispostavilo, ne četiri, već pet godina njegovog rada i priprema je uništeno za nekoliko sekundi – rekla je savezna kapitenka Španije, koja je dodala i to da se uprkos svemu osećalo olimpijsko raspoloženje, situacija to nije mogla da uništi.

-Naravno, mnogo je bolje takmičiti se u sportskoj dvorani prepunoj navijača, ali su se sportisti toliko pripremili, da su Olimpijske igre i ovog puta iz njih izvukle maksimum – ispričala je Silvija rekavši da su čekali šest sati da uđu u zemlju, jer su Japanci sve veoma temeljno proveravali, a takođe je trebalo i dosta vremena za popunjavanje dokumenata.

-Najveća razlika između atinskog i tokijskog olimpijskog sela je u tome, što su u Grčkoj sportisti živeli u mnogo nižim zgradama, dok je u Japanu naš smeštaj bio visok devetnaest spratova, te smo se tako slabo sretali čak i sa španskim sportistima. Zbog visokih zgrada, olimpijsko selo u Tokiju se prostiralo na veoma malom prostoru – rekla je kapitenka, koja je takođe govorila i o činjenici da devedeset posto volontera koji su bili gotovo isključivo Japanci, nije govorilo engleski:

-Ako je došlo do bilo kakvog problema, u roku od nekoliko sekundi je formiran tim od dvadesetak ljudi, da bi prvo razumeli u čemu je problem, a zatim i da nađu rešenje. U većini slučajeva, samo je jedna osoba govorila strani jezik u tom improvizovanom timu. Da pomenem samo jedan primer, kako je to izgledalo: jedan od mojih igrača se jako znoji, i na treningu je nekoliko kapljica znoja palo na stonoteniski sto. Ja sam to videla i prišla jednom volonteru, da uzmem od njega krpu i dezinfekciono sredstvo, kako bih obrisala sto. Neverovatno, ali ovo se pretvorilo u desetominutnu sesiju sa više učesnika, na kraju koje sam dobila krpu da bih sva srećna mogla da obrišem sto – ispričala je smejući se Silvija, koja je dodala da se mora priznati da bez obzira na to koliko je mali bio nastali problem, smesta se tu stvorilo jedno, dvoje ljudi, koji su bili veoma prijatni i ponašali se s poštovanjem.

-Uglavnom se na utakmicama timskih sportova razvija dobro raspoloženje, pa mnogi koji su eliminisani sednu na tribine ili cela ekipa nekog drugog sporta dođe da navija. U Tokiju se ništa od ovoga nije ostvarilo, jer je na pojedinačne sportove još i moglo da se ode autobusom, ali su na timske sportove mogli da idu samo oni koji su se takmičili, a tamo nije moglo ni da se upadne, jer je autobus, koji je prevozio sportiste nosio samo one, koji su igrali sledeću utakmicu – ispričala je Erdelji.

silvija erdelji

Iz onoga što su nam ispričali Emil Vatai i Silvija Erdelji Asis de Souza, ispostavlja se da su Japanci bili dobri domaćini, da su gledaoci veoma nedostajali, međutim, sportisti su ipak dali sve od sebe kako bi postigli što bolje rezultate. A šta će biti za tri godine u Parizu, kako će izgledati Olimpijada 2024. godine, da li će biti gledalaca na tribinama, da li će sportisti moći da proslave svoje medalje, to ni baba Vanga ne može da predvidi…

Tokijski „naj“

Jedan slučaj dopinga, dvadeset i četiri svetska rekorda i više od 613 000 testova na korona virus – zanimljivosti, podaci, rekordi sa Olimpijskih igara u Tokiju.

Sportisti su 24 puta popravili svetski rekord, po šest puta u plivanju i veslanju, četiri puta u dizanju tegova i po tri puta u atletici i biciklizmu.

Najčešće – četiri puta – Kinezi su obarali svetski rekord: dizač tegova SHI Zhiyong u muškoj kategoriji do 73 kilograma, sportski strelac ZHANG Changhong u kategoriji muškarci u gađanju malokalibarskom puškom, biciklistkinje BAO Shanju i SHONG Tianshi u timskom sprintu, i njihova ženska štafeta u sprintu 4 x 200 metara. Najveći broj medalja, uključujući i četiri zlata, osvojila je u Tokiju australijska plivačica Emma McKeon. Najveći broj zlatnih medalja – pet – vezuje se za ime američkog plivača Caeleba Dressela, koji je pobedio u disciplinama 50 i 100 kraul, 100 delfin i 4 x 100 kao član štafete kraulom i mešovitim stilom. Najmlađi šampion, stara 13 godina i 330 dana, bila je osvajačica zlatne medalje Japanka Nishiya Momiji u ženskom uličnom skejtbordingu, ali nije uspela da obori rekord američke skakačice Marjorie Gestring, koja je 1936. godine pobedila u dobi od 13 godina i 267 dana. Najmlađi osvajač medalje u Tokiju sa 12 godina i 343 dana bila je Hiraki Kokona, koja je završila druga na skejtbording takmičenju. Najstariji olimpijski šampion u japanskom glavnom gradu postala je Dorothee Schneider, koja je bila prvoplasirana reprezentativka Nemačke ekipe za dresuru konja. Najstariji osvajač medalje, Andrew Hoy, star 62 godine iz Australije, mogao je dva puta da se popne na postolje: pojedinačno je zauzeo treće mesto u konjičkom sportu i drugo timsko mesto.

Prema podacima organizatora, u sklopu Olimpijskih igara, sprovedeno je ukupno 613 500 testova na korona virus, a otkriveno je 436 pozitivnih slučajeva. Otkriven je jedan slučaj dopinga: gruzijski dizač tegova Benik Abramyan nije mogao da nastupi na kvalifikacijama, jer mu je privremeno suspendovana takmičarska dozvola, jer je njegov vanredni test dao pozitivan rezultat. Iako je brazilska odbojkašica Tandara Caixeta poslata kući pre polufinala svog tima, jer su joj zabranili učešće zbog kršenja antidoping pravila, slučaj se odnosio na uzorak koji je dala mesec dana ranije u kampu za pripreme.

Foto: preporod.info