Tradicija, običaj, vrednosti. Da li će ikada nestati? Ili se samo transformišu? Šta uzrokuje svakodnevna žurba i nauka koja se razvija iz minuta u minut? O tome smo između ostalog razgovarali sa Katalin Buranj, etnografom – kulturnim antropologom Gradskog muzeja u Senti.

Božić, Uskrs, Halloween, Dan svih svetih – nešto više od mesec dana pre praznika, izlozi i radnje su puni ne samo kitnjastih ukrasa, nego i robe široke potrošnje. Od kada trčimo pred rudu što se tiče praznika?

-Pre svega, treba da utvrdimo šta je trčanje pred rudu. Ni božićni praznici prvobitno nisu bili ograničeni na nekoliko dana, već od početka adventskog perioda, trajali su od četvrte nedelje pred Božić, pa sve do 24.-25. decembra, da bi se završili 6. januara ( po gregorijanskom kalendaru, prim.prev.) – a to je više od mesec dana. Slično tome, ni uskršnji praznici ne nemogu svesti samo na nekoliko dana. Haloween ne spada u ovaj krug, jer on prvobitno nije mađarski običaj, tek je nedavno došao u prvi plan pod stranim uticajem. Drugo je pitanje kakvi su običaji obeležavali ove periode nekada, i koliko je sada priprema za njih drugačija. Božić, Uskrs, Svi sveti su liturgijski praznici u mađarskoj kulturi, ali kako i religijski život, tako je i iskustvo religioznosti u 21. veku potisnuto u drugi plan, pa su ovi običaji izgubili svoj značaj i smisao. Danas se uglavnom odnose na porodični život, prilike kada porodica može da bude zajedno sa postavljenim stolom, kada mogu da dođu i rođaci iz tuđine, takođe i deca, te se svako trudi da barem nekoliko puta godišnje boravi kod kuće. Naravno da je poslovni svet to prepoznao i to prati ponudom robe.

Šta je glavni razlog ovoga?

-Danas su se promenili i običaji darivanja. U danima naših baka i dedova, narandža je bila jedan od najvećih poklona za Božić, po jedna svakom detetu, to je bila retka i skupa roba za prosečnu porodicu posle Drugog svetskog rata, koja u nepraznično vreme nije ni bila baš dostupna. U svakom slučaju, nije bilo nekih velikih kupovina poklona, maksimalno su za tada planirali vreme za kupovinu odeće koja je falila. Mnogo važnije je tada bilo doživeti liturgijsku suštinu praznika. Rođendani se nisu držali, radije su se slavili imendani. Danas, kako je „duhovni deo“ izbledeo, uloga poklona je porasla. Pomalo je bizarno da dete dobije dugo očekivane najnovije lego kocke u dane koji su prvobitno bili povezani sa Isusovim životom, još moderniji mobilni telefon od prethodnog ili mama novu mašinu za pranje veša, ali promene umeju da gaze čudnim putevima. S druge strane, naše nove navike darivanja su izvanredna prilika za trgovce. Razmislimo samo o tome, koliki prihod ima jedna cvećara pre Svih svetih ili tokom perioda matura, sigurno da neće ostaviti nešto neiskorišćenim iz moralno-religioznih razloga, na kraju krajeva, i oni od toga žive. Možda je najeklatantniji primer profanizacije velika prodaja kuhinjskog pribora i malih kućnih aparata za Božić: veoma smo se udaljili od dana Isusovog rođenja.

Sa kakvim posledicama ili efektom na odrasle i maloletnu decu ide sve ovo u pojedinim zemljama?

-Promene nisu uvek dobre ili loše, one su jednostavno legalne, zato ipak ne živimo više u pećini, i ne deremo plen pre nego ga stavimo na vatru. Ni njihov efekat nije uvek jednoznačan; dobro je što možemo dozvoliti sebi da ugodimo našim najmilijima barem nekoliko puta godišnje, ali je sa druge strane preterivanje ipak nedostatak – i to je navike koja se ponavlja, a može biti i vrzino kolo, ako jedne godine kupimo skupocenu stvar detetu, sledeće se već neće zadovoljiti malom. Nije zanemarljiva ni psihologija darivanja: poklone obično dajemo da bi obradovali onog ko ih prima, time jačamo naš odnos sa njim, izražavajući svoje pozitivne emocije prema njemu. Kod skupih poklona očekujemo veliku radost, koja će nam poslati jaču povratnu informaciju. U današnjem okrnjenom porodičnom životu, gde  roditelji, bake i deke malo vremena provode sa decom, to je očigledno i jedna dopunjujuća emotivna radnja. To se može uočiti i u svakodnevnom životu: zbog posla i drugih aktivnosti, roditelji pokušavaju da izbalansiraju to što malo vremena provode sa decom novcem, izražavajući njime ljubav i brigu.

Kako je epidemija korona virusa uticala na ovo sve u poslednje dve godine?

-Meni je delovalo da su se trudili da reše mogućnost održavanja praznika unutar država, iako su i naterali ljude da ostanu kod kuće. Uzalud je bio radni i školski raspust, nije baš moglo da se putuje. U kriznim situacijama, ljudi imaju tendenciju da se vrate tradiciji, koja im pruža sigurnost. Kod nas u Vojvodini je to uspelo polovično, a za one koji su zaglavili sa druge strane granice, praznici su uvek bolniji, ako se ne odvijaju po uobičajenom scenariju. Pošto su ovo postali porodični praznici, upravo one najosetljivije veze nisu mogli da prožive, nisu mogli da budu u najužim društvenim grupama, nisu mogli ni da se približe svojim krvnim vezama, te je to moglo izazvati frustraciju. Verovatno je u najvećem broju država upravo zato i pokušano da se ublaže mere u ovim prilikama.

Kako sve ovo utiče na negovanje tradicije?

-Verski događaji u svetu hrišćanstva su stari najmanje dve hiljade godina, a u mađarski kulturni krug su ušli pre skoro hiljadu. Kult badnjaka datira još iz 16. veka, pa je i prirodno da današnji savremeni svet transformiše običaje vezane za ovo. Klasične liturgijske tradicije su već u nestajanju, a mnogi mladi više ni ne znaju šta znači jelka, ispod koje je pšenica, orah itd., koju boju cveća nosimo u kojim prilikama na groblje, a o figuri da zeka snese jaje i da ne pričamo. Svetlucavi izlozi sa svetlima, centri grada ukrašeni lampicama, Deda Mraz koji zvoni zvončićem na više mesta i deli bombone, a koji u reklamama koka kole stiže na kamionu, to će naravno sve još više razvodniti. Ali sve ovo se uklapa u naš današnji svet, mi smo članovi potrošačkog društva i ovi periodi nas pak čine velikim potrošačima.

A tradicija je već manje bitna u svemu ovome.

Tamara Poša

Novogodišnji koka kola kamion (Foto: coca-cola.ie)