I tako se ja udadoh u kuću u kojoj se Božić slavi 25. decembra.

Nije to baš bilo kakva kuća, niti su proslave bile bilo kakve. A najvažnije je bilo da je porodica na okupu i da se barem tog dana svi problemi zaborave i da se okupljeni oko stola opuste i budu zajedno.

Dok su deca bila mala, volela su sa jelke da pojedu salon bombone, kojih je uvek bilo u izobilju, ali tako da se ne vidi da je papir prazan, nameste ga male rukice, a slast završi u njihovim stomacima. S obzirom da su i svekar i svekrva odrasli u ona ratna vremena, važno im je bilo da na toj prazničnoj trpezi bude svega i svačega u izobilju. Danima su spremali neverovatno ukusna jela, kolače, spremali poklone… Posle nekoliko godina sam shvatila da u svemu tome uopšte nisu toliko bitni bili pokloni, mada su im se deca naravno radovala, kao i mi uostalom, najbitnije je bilo da smo svi zajedno. I ostajali smo kod njih ceo dan, svi zajedno. Taj dan je bio posvećen porodici sasvim i niko nigde nije smeo da žuri. Tek kada već nismo svi bili na okupu, shvatila sam zašto je moja svekrva svake godine o katoličkom Božiću, dakle kada smo svi bili zajedno, insistirala da se slikamo. I onda bi tu fotografiju uramljivala, kao što je iz godine u godinu uramljivala i fotografije unuka. Ljudi možda odlaze, ali uspomene na njih ostaju, naročito ako su bili divni ljudi kao što je bio moj svekar. Unuci se takođe menjaju, odrastu, ali fotografije podsećaju na to kako su bili mali i krali salon bombone sa jelke. Niko te male lopovluke, kao, nije nikad primećivao.

Svake godine se tu potkrala i neka priča koju smo godinama posle prepričavali. Jednom smo probali da dovedemo Deda Mraza, ali se naš mali sin toliko poplašio od onog crvenog čike, da mu je u krilu sedeo na pola guze, pa ga je na kraju pitao kada će da ide kući, na šta smo se svi slatko nasmejali, a Deda Mraz shvatio da će morati da sačeka još par godina dok ga baš svi prihvate. Dobar je Deda Mraz, ali je mnogo velik i crven, pa bolje da ide kući. Poklon može da ostavi.

Pre nego li su unuci dobili svoje poklone, morali su da otpevaju ili odrecituju neku pesmicu. Ako su baš bili jako mali, pa su se stideli, nisu morali, poklon bi svakako dobili, ali se ovi naši uglavnom nisu stideli, pa su pevali i recitovali. Naš sin je voleo da peva pesmicu na mađarskom, koja bi u slobodnoj interpretaciji na srpskom glasila otprilike ovako:

Mali Božić, veliki Božić,

da li se kolač već ispekao?

Ako jeste, daj ga ′vamo,

poješću ga jošte toplog.

Mislim da ni čika Jova Zmaj, a niti jedan Mađar ne bi imali ništa protiv ovog prevoda. Još slađa je bila ta pesmica kada je deklamuje pevušeći neko ko se jedva od zemlje vidi.

Kod nas u kući se sve slavi dva puta, mislim na ono što ima veze sa religijom i običajima tog tipa, s obzirom da nismo zatrovani ama baš nijednom šovinističkom pričom. Hrist se se rodio jednom, a koliko puta mi njegovo rođenje slavimo, to je zapravo naša stvar. Davno smo shvatili u čemu leži zapravo snaga čovečanstva. I trudimo se da to čuvamo. Leži u onome što se oseća oko onog stola sa početka priče.

A onom ko je to jednom osetio, ne treba objašnjavati kakav je to osećaj.

Želim svima vama koji ste katoličke veroispovesti srećan i berićetan Božić i da ga u zdravlju i ljubavi proslavite !!!

Senta u božićnom ruhu (Foto: Jelena Erić)