„Živela Srbija, Rusija i Republika Srpska!“

Ova izjava je odjeknula u Bijeljini, u Bosni i Hercegovini, na partijskom mitingu Milorada Dodika, tačno 14. aprila, sa utiskom da pošto tamo baš nema novinara, može slobodno to da se kaže. Satima kasnije, naravno, snimak izjave se veselo širio internetom, kao najnoviji dokaz da lider bosanskih Srba sve više vidi srpski entitet kao nezavisnu državu.

Ujedno navodeći države koje Republika Srpska smatra čuvarima svoje nezavisnosti.

U svojim zvaničnim izjavama, kada je svestan da njegove reči prenosi i štampa, Dodik redovno ponavlja da bi Bosna i Hercegovina trebalo da zauzme neutralnu poziciju u kontekstu rusko-ukrajinskog rata. Od prvog trenutka ruske agresije na Ukrajinu, pokušava da spreči Sarajevo da stane uz države koje podržavaju Ukrajinu.

U suštini, u Bosni se više niko ovome ne čudi, uostalom, Dodik i njegovi potčinjeni već mesecima opstruišu rad federalnih državnih institucija. Banjalučki parlament nizom donosi odluke, koje pripremaju nezavisnost entiteta bosanskih Srba. Samo što na to trenutno ne obraćamo pažnju. A trebalo bi.

Jer je teško zamisliti da bi se Republika Srpska mogla u miru, tišini i spokoju otcepiti od Bosne i Hercegovine. Ovo je sasvim jasno svakome ko baci samo jedan pogled na mapu. A i nije bilo tako davno, da se ne bismo sećali šta znači jedan rat u Bosni. Neshvatljivo je dakle, zašto se pravimo slepi kada je Dodikovo divljanje u pitanju.

Tim pre, što se Dodik ovom sportskom disciplinom ne bavi sam. Entitet bosanskih Srba je ekonomski siromašan region kom je potrebna finansijska pomoć drugih, a koji svoju „snagu“ crpi pre svega iz zveckanja oružjem i srpske finansijske podrške.

Dodikove postupke svet prati sa mnogo ozbiljnijom pažnjom nego mi ovde u susedstvu. SAD, Velika Britanija i drugi su mu uveli sankcije, neprestano ih upozoravajući šta bi trebalo, a šta ne bi trebalo da rade – sa veoma malim uspehom, za sada.

Dodik se očigledno tako odnosi prema tome, da dok ima svakojaku podršku Beograda i Moskve, može bezbedno da se konfrontira sa bilo kim.

I ima dobar osnov da tako misli.

Posle srpskih parlamentarnih izbora, raste očekivanje Zapada u pogledu Srbije, da konačno odluči koga podržava u rusko-ukrajinskom ratu: moguće je stati uz Moskvu, ali to znači zatvaranje zapadnih slavina novca, a može se stati uz stav EU, što će izazvati negodovanje Moskve, ali Rusija je daleko i njen bes se malo može osetiti.

Zapadna očekivanja od Beograda su i da kontroliše Milorada Dodika, njegovu borbenost, njegove pokušaje da razbije Bosnu. Ali, sudeći po znacima, Aleksandar Vučić, svemogući gospodar Srbije, to ne može ili ne želi.

Sredinom aprila, dan nakon što je Dodik izgovorio rečenicu o Srbiji, Rusiji i Republici Srpskoj, Vučić se sastao sa njim, pa se vođa bosanskih Srba požalio da su on i Banja Luka pod velikim pritiskom na području bosanske unutrašnje politike. Dvojica političara su se naravno složila, da se sprski narod suočava sa velikim teškoćama u obe zemlje i da odnosi Beograda i Banja Luke nikada nisu bili jači. Štaviše, Vučić je poručio Kristijanu Šmitu, glavnom izaslaniku međunarodne zajednice u BiH, da „Srbija ne prihvata i ne može da prihvati primenu bonskih ovlašćenja“. (Pomenuta bonska ovlašćenja obuhvataju odluku iz 1997. godine kojom se definišu ovlašćenja Visokog predstavnika, uključujući i pravo smene onih zvaničnika, koji krše svoje zakonske obaveze i Dejtonski sporazum i da donosi ključne zakone. Prema Banja Luci, više nema potrebe za visokim predstavnikom u BiH, ali to nije stav međunarodne zajednice ili hrvatsko-bošnjačkog entiteta.) Vučić i Dodik su naveli i da su jedinstveni oko evropskih političkih pitanja. Vučić se ovim sasvim jasno suprotstavio Zapadu. Ovakva jedna konfrontacija može izgledati čak i „buntovna“ i „ tvrda“, ali Srbija jednostavno ne može da se izvuče iz jedne ovakve situacije.

„Izgleda da Dodik svoj stav mnogo više zasniva na podršci Vladimira Putina, nego na onome što dobija od Vučića. Jasno je da takav Dodik suštinski opterećuje Vučića u trenutku kada šef srpske države pokušava da promeni svoju spoljnu politiku, kada želi da se vrati na poziciju koju Srbija mora da zauzme – a to je zapadnjačko pozicioniranje“ – rekao je za N1 spoljnopolitički analitičar Boško Jakšić.

Izigravanje baje je Dodika koštalo povlačenjem sto pet miliona evra pomoći EU.

I to ne zamenjuje podrška od trideset miliona evra koju Mađarska daje srpskom entitetu u okviru „programa ekonomskog razvoja“, koji je najavio mađarski ministar spoljnih poslova Peter Sijarto, a čije je prvo putovanje posle mađarskih parlamentarnih izbora vodilo kod Dodika. To je itekako postavilo pitanja, na koja je malo verovatno da će biti odgovoreno u bliskoj budućnosti. Prvo što nam je palo na pamet je zašto bi se Dodikovo zveckanje oružjem tako izdašno podržavalo novcem poreskih obveznika u matičnoj zemlji i vojvođanskih Mađara? U svakom slučaju, potreba za izgradnjom „osovine“ Moskva-Budimpešta-Beograd-Banja Luka, postavlja više pitanja nego što se na njih može odgovoriti.

Ali da nijedno od toga ne služi bezbednosti regiona, niti materijalnom razvoju istog, to je sasvim sigurno.

Zapadna očekivanja od Beograda su i da kontroliše Milorada Dodika, njegovu borbenost, njegove pokušaje da razbije Bosnu (Foto: AP)