Aleksej Kononov je ukrajinski izbeglica. Ovaj pravnik je jedan od više miliona njih koji su zbog rusko-ukrajinskog rata bili prinuđeni da napuste svoju domovinu. Utočište je, zajedno sa svojom porodicom, našao u Budimpešti, gde su ih primili Ištvan Mesman, njegov nekadašnji profesor, i njegova supruga. Kononov je nekadašnji student Centralnoevropskog univerziteta (CEU), na kom je profesor Mesman dekan od 2004. godine, a takođe je i jedan od osnivača Fondacije Sloboda štampe. Dve nedelje nakon izbijanja rata pitali smo ga o okolnostima njegovog izbeglištva, strahovima i uopštenom mišljenju.

Kada ste odlučili da ćete napustiti Ukrajinu?

-Tačno se sećam da je to bilo 20. februara, u nedelju. Baš smo sa suprugom ručali u jednom restoranu u Kijevu, kada me je pozvao telefonom moj šef i rekao mi da otputujem iz glavnog grada. Otišli smo kući i smesta počeli da se pakujemo. Preselili smo se kod moje tazbine u Perejaslav, grad koji se nalazi nekih 120 kilometara južno od Kijeva. U međuvremenu sam dobio novi poziv iz svoje firme da se pripremim, jer treba da napustim državu. Radim za veliku ukrajinsku vladinu konsultantsku kompaniju koja ima predstavništva u nekoliko zemalja, uključujući i Rusiju, Moskvu. Informaciju o predstojećem ratu protiv Ukrajine smo dobili iz naše moskovske kancelarije, koja je imala dobre odnose sa ruskom vladom. Upravo zbog toga ni trenutka nisam sumnjao da je informacija tačna. Tako da smo proveli dva-tri dana na selu, za to vreme sam nekoliko puta putovao u Kijev, jer sam morao da sredim još par stvari. 21. februara smo kupili u Kijevu karte za budimpeštanski voz i 23. februara smo se ukrcali na isti. 24. februara smo u tri sata u zoru prešli mađarsko-ukrajinsku granicu, a dva sata kasnije je izbio rat. U poslednjim trenucima smo napustili zemlju.

Niste imali problema kod prelaska granice?

-Bilo je određenih problema. Graničari su pitali da li imamo poziv ili smo negde unapred rezervisali smeštaj. Pokazali smo im naše pasoše i osiguranje. Nismo imali poziv, ali sam rekao da putujemo u Budimpeštu kod profesora Stefana Mesmana. Dao sam njegovu adresu, broj telefona i rekao da ga ako je potrebno pozovu, poslaće nam poziv. Ali u vagonu ni drugi putnici nisu imali poziv ili rezervacije. Na kraju su nam udarili pečat u pasoš i pustili su nas da uđemo. Dok smo stigli u Budimpeštu, Rusija je napala Ukrajinu.

Šta će biti sa vašim ukrajinskim stanom? Da li je ostalo stanara u zgradi?

-Da, ima ko je ostao. Ključeve od našeg stana smo ostavili susedima. Sve sam ih upozorio na očekivani ruski napad. Pokušao sam da ih ubedim da i oni otputuju, ali i više njih mi je reklo da nemaju kuda da otputuju. Rekli su mi da i da bude i da ne bude rata, oni ostaju, jer ne mogu nigde da otputuju, s obzirom da nemaju ni pasoše. Supruga jednog mog suseda se teško kretala, nije mnogo ni izlazila iz njihovog stana na četvrtom spratu, pa su oni zbog toga ostali. Više puta sam od tada razgovarao sa njima, ostali su u svom stanu, jer ne mogu da idu ni u sklonište za vreme opasnosti od bombardovanja. Zgrada još nije pogođena, stoji netaknuta.

Čega se najviše plašite u trenutnoj situaciji?

-Od toga da neću imati gde da se vratim kući. Ideja Rusije je da zbriše Ukrajinu sa mape, po svaku cenu. Ali šta će biti sa granicama? Govorimo o zemlji koju su okupirali Rusi, za koju će Moskva tvrditi da je deo Rusije, ali Zapad to ne priznaje, i nastaviće da vidi Ukrajinu kao nezavisnu u pravnom smislu. Ne znam da li uopšte želimo da se vratimo. Ako Rusi budu zauzeli Kijev, ne smem ni da pomislim da se vratimo. Bojim se i toga da će eventualno uništiti našu zgradu. Ali o tome neću ni da razmišljam, nekako bismo preživeli.

Koji su mogući razlozi ruske invazije?

-Predsednik Putin želi da zadrži vlast po svaku cenu, a za to mora da poveća svoju popularnost. O tome je reč u napadu na Ukrajinu. Mozgove Rusa godinama pune lažnim informacijama o Ukrajini. Ovo ispiranje mozga je postalo posebno intenzivno od ruske okupacije Krima 2014. godine. Prema propagandi ruske vlade, Ukrajina je puna nacista i preovlađuje antirusko raspoloženje. U suštini, ponavljaju melodije od posle Drugog svetskog rata, pošto su se u zapadnoj Ukrajini sve do kraja 1960-tih vodile bitke protiv Rusa, tekao je gerilski rat. Putin sugeriše da se Ukrajinci i dalje bore protiv Rusa. U njegovoj priči, Ukrajinci su jednaki fašistima i nacistima. Ovo godinama teče sa ruske državne televizije i ovo ispiranje mozga funkcioniše. Za značajan deo ruskog stanovništva, Putin je snažan čovek, car koji vodi gvozdenom rukom, koji brani interese Rusa u inostranstvu. Barem time opravdava vojni napad na Ukrajinu. On tvrdi da će Rusija biti u opasnosti ako Ukrajina uđe u NATO. S druge strane, on kaže da ukrajinska vlada vrši represiju nad ruskom manjinom. Ali ovo je bajka. Ja sam polu-Rus, moj otac je Rus, moji roditelji su međusobno pričali ruski i nikakav pritisak nismo osećali. Naša prava ni na koji način nisu bila ograničena. Ali ruska državna propaganda i dalje tvrdi da je to realnost, a Rusi u to veruju. Moji rođaci u Rusiji pričaju o tome, da itekako ugnjetavaju rusku manjinu u Ukrajini. Imao sam veliku raspravu o tome sa svojim rođakom koji živi u Rusiji. Tako smo se posvađali, da verovatno nikada više nećemo progovoriti. E pa tako se zbog ovoga prekidaju porodični odnosi. Da, sada moramo da se obratimo ukrajinskim vlastima kod službenih stvari na ukrajinskom, ali da li nas to čini nacistima? I u Mađarskoj službeni dokument morate da popunite na mađarskom, zar ne? To nikoga ne diskriminiše.

Kako održavate kontakte sa porodicom i prijateljima koji su ostali u Ukrajini?

-Internet i dalje radi, iako su u nekoliko okupiranih okruga Rusi ugasili strane provajdere internet usluga u Ukrajini. U početku sam ipak još mogao da pozovem roditelje koji su ostali kod kuće na ukrajinski mobilni broj telefona. Ali taj kanal više ne radi, potpuno je prekinut. Ostao je internet, ja sa svojim roditeljima pričam preko Vibera, a supruga koristi Skype da pozove svoju majku. Sa svojim rođakom koji živi u Zaporožju, na jugu Ukrajine, mogu da komuniciram preko Telegrama.

Šta biste radili da ste sada vi na čelu Ukrajine?

-Borio bih se. Ne bih se predao. U najvećim crtama bi se ponašao kako se ponaša i naš predsednik. Srećom, mi smo ovde u Mađarskoj, u miru i bezbednosti, napustio sam Ukrajinu, ali bih imao volje da zapalim neki ruski tenk. Možda bih čak i ubio nekoga kada bi na to došao red, toliko sam ogorčen. Ali moram da izdržavam svoju ženu, moram da brinem o svojoj porodici. Da nismo izbegli, dobrovoljno bih se prijavio za borbu.

Na koji način bi moglo da se informiše rusko stanovništvo o tome šta se dešava u Ukrajini?

-Pokušao sam da se sporazumem sa svojim rođacima u Rusiji. Nismo uspeli da postignemo dogovor. Oni tvrdoglavo stoje uz Putina. Pokušao sam da ubedim ljude na Fejsbuku, ali to nije izvodljiva opcija, jer Rusi ispranog mozga ne koriste ovu društvenu platformu, oni komuniciraju na drugim sajtovima. Demokratski nastrojena manjina, koja je protiv rata, svesna je situacije i njima ne treba da se pojašnjava. Možda bi najveći uticaj na rusko stanovništvo imalo to, kada bi saznali o žrtvama koje podnosi ruska vojska, kada bi saznali koliko ruske dece gine u borbama. Rusi imaju značajne gubitke u Ukrajini, a gde ih niko nije zvao da nas oslobode. Širenje ovih podataka je surovo sredstvo, ali efikasno.

Kako bi moglo da se utiče na ruske vojnike koji se bore u Ukrajini?

-Oni su već pogođeni, čekalo ih je ozbiljno iznenađenje. Putinov plan je bio da izvrši invaziju na Ukrajinu za nekoliko dana. Borbe traju već nekoliko nedelja, a to nije u skladu sa prvobitnim planovima. Ovo je neuspeh Moskve. Najveće iznenađenje za ruske vojnike je to, da ih nisu dočekali sa cvećem u Ukrajini. Oni su verovali da će ih ukrajinsko stanovništvo dočekati kao oslobodilačke snage, kao što su u Drugom svetskom ratu Poljaci dočekali ruske trupe koje su oslobađale zemlju od nemačke okupacije.

Prema rečima ukrajinskog ambasadora u Mađarskoj, Putin se neće zaustaviti na granicama NATO-a. Da li bi ruski predsednik zaista preuzeo ovaj rizik?

-Bojim se da bi. Verujem da strašne zapadnjačke sankcije Rusiji neće biti dovoljne. Jer Rusija razume samo jezik sile. Još pre rata je Moskva zahtevala da NATO povuče svoje snage iz istočne Evrope. Putin tvrdi da je to u interesu Rusije. U najgorem slučaju, Putin se neće zaustaviti na istočnoj granici NATO-a, već će ići dalje. Osećam da što više ustupaka NATO učini, to će Moskva imati više zahteva. Uporedio bih Putinovo ponašanje sa Hitlerovim, koji je uprkos popustljivosti Zapada gutao jednu zemlju za drugom. Protiv Putina se mora pokazati sila, nikakva druga sredstva ne funkcionišu. Ne znam da li bi izvršili invaziju i na Mađarsku, ali bi Moldavija i baltičke zemlje mogle da dođu na red. Možda će sledeća žrtva Moskve zaista biti jedna članica NATO-a, ali dok Zapad to shvati, biće kasno. Ukrajinci očekuju snažnu akciju NATO-a. To čitam na Fejsbuku, to čujem od svojih prijatelja i poznanika. Zatvaranje vazdušnog prostora iznad Ukrajine bi bilo najbolje rešenje, ali se NATO protivi tome, jer je Putin rekao da bi to bila ratna poruka protiv Rusije. Nije ostalo mnogo vremena za delovanje.

Laslo Hofer

Aleksej Kononov (Foto: Laslo Hofer)