Kada smo pre mesec dana glasali, nismo mislili da će u slučaju kovertirane izborne pobede vladajuće stranke svemogući gospodar Srbije imati problema sa formiranjem vlade, pošto je sve ostalo po starom, dobro, možda je odnos snaga malo preuređen, ali se ovde (spolja) činilo da se radi o takvoj promeni, kao kad čovek iz jednog džepa kaputa prepakuje stvari u drugi; težina ostaje ista, samo se stvari gomilaju negde drugde.

Poređenja radi, mesec dana nakon parlamentarnih izbora, u Srbiji još nije završen izborni proces, glasanje je iz raznoraznih razloga moralo da se ponovi na više mesta, a povrh svega rokovi za žalbu još nisu istekli, tako da za sada nema reči o tome kada bi mogla da se održi konstitutivna sednica parlamenta, a još manje o tome da bi šef države Aleksandar Vučić nekome poverio (no, dobro, samo formalno) formiranje vlade.

Konstitutivna sednica parlamenta mora da se održi najkasnije trideset dana od objavljivanja zvaničnog konačnog izbornog rezultata, nakon čega će Vučić imati novih trideset dana, da predloži kandidata za premijera, te u narednih šezdeset dana mora da se konstituiše vlada. Dakle, sa određenim odugovlačenjem vremena (izvinite: maksimalnim iskorišćavanjem rokova), ovo formiranje vlade može biti odloženo i do avgusta. Vučić i inače voli da drži narod u „neizvesnosti“, voli da drami, a verovatno uživa i u tome što se štampa i javnost prvo pogube u špekulacijama šefa vlade, te što se tiče i ličnosti pojedinih ministara, pa iz toga razloga ne bi bilo iznenađujuće ako bi prošao još jedan dobar kvartal da država konačno dobije (manje-više) funkcionalnu vladu.

Iako stranka šefa države, Srpska napredna stranka, ima većinu u parlamentu – ova većina (mandat od sto dvadeset poslanika) nije dovoljna da upravlja udobno i bezbedno, pa je primoran na koaliciju, pa iako bi Dunav mogli popločati potencijalnim koalicionim partnerima, svakako ima problema i sa jednima i sa drugima. Nedostatak dečije sobe, previše mutna prošlost (pa dobro, to i nije toliko isključujući razlog…), ali i do sada unosno moskovsko prijateljstvo takođe spada u potencijalne probleme. Tako da je i zamislivo da će ovaj put sastavljanje vlade Vučiću zadati glavobolje. Jer je „tamna senka“ baš kod najvernijih ljudi najveća.

S druge strane, Vučića ovog puta požuruju i spoljnopolitičke prilike. Tu je i taj rat, koji je ionako veliki problem, a povrh svega je i očigledno, da će ruska agresija na Ukrajinu imati veoma ozbiljne ekonomske posledice i u kratkom roku, a samo jedna vlada može da se nosi sa ovim problemima – a to važi i za takve situacije, za koje tačno znamo, da jedan jedini čovek u Srbiji odlučuje o svemu, a to nije aktuelna premijerka…

I to je zapravo pravi uzrok glavobolje šefa države. Rat.

Zato što su za vreme predizborne kampanje dva gospodina (Rusija i Zapad) pokazala malo strpljenja za dvojaku politiku (balansiranje jedne zadnjice na dve stolice), pa sada, sa završetkom glasanja, oba gospodina zahtevaju da se plati puna cena. Moskva očekuje da Srbija i nadalje ne uvede sankcije protiv nje, kao najnoviji dokaz vernosti, dok Zapad (kao zalog posvećenosti) očekuje upravo suprotno.

Nije bilo slučajno, što je Karen Donfrid, zamenica američkog državnog sekretara za spoljne poslove na nekoliko dana posetila Beograd, a pre nje jedna delegacija američkog Senata, da će šef srpske države ove nedelje morati da se sastane sa nemačkim kancelarom, kao ni to da bi se i Entoni Blinken uskoro mogao pojaviti u srpskoj prestonici…

Uz sve to, ovi ljudi čak i objavljuju o čemu su razgovarali sa našim predsednikom koji se bori sa hiljadu nevolja: senator Kris Marfi je na primer, u autorskom članku izvestio o svom razgovoru sa Aleksandrom Vučićem, prema informacijama Sabad Mađar So-a. Prema sopstvenim rečima, senator je rekao da je pitao srpskog šefa države da li će se Beograd svrstati među demokratske zemlje i uvesti sankcije Rusiji ili će nastaviti dvostruku igru. „Pozovi me za šezdeset dana… Prekontroliši da li sam uradio ono što sam obećao da ću uraditi“ – to je prema rečima senatora odgovorio šef države na njegovo pitanje 19. aprila prilikom njihovog sastanka. „Vučić je godinama vešto balansirao između dve strane, ali sada ruska agresija na Ukrajinu nameće odluku. Evropska unija, čiji član Srbija želi da bude, više neće dozvoliti da Srbija sedi na dve stolice. Mora da izabere. Satima smo ga ubeđivali kakve kratkoročne korake treba da preduzme u cilju dobre odluke“ – napisao je senator, navodeći da je šef srpske države rekao da će ispuniti svoje obećanje u roku od šezdeset dana.

Vučić je naravno smesta izjavio, da on nije za to rekao šezdeset dana. A to je na neki način potrvdio i Kristofer Hil, američki ambasador u Beogradu, koji je (naoružan bogatim iskustvom na Balkanu) pokušao da zabašuri stvar, ali je zato i to napomenuo da „Srbija treba dobro da razmisli da li zaista veruje da Moskva može da pomogne u rešavanju kosovskog pitanja“, provlačeći da Rusija trenutno nije u stanju ni sama sebi da pomogne. Ovo su stvari zbog kojih se šef šefova sada kuva na tihoj vatri. I ako to nije dovoljno, mora se nešto započeti i sa tim, da srpsku javnost već deceniju tabloidi konstantno pune proruskim (i istovremeno antizapadnim) stavovima, pa narodu neće biti lako da prihvati drastičnu promenu pravca.

Ali da nije i nemoguće, govori činjenica o naglom zaokretu tabloida. „Iz naslova u provladinoj štampi zaključujem da su počeli da pripremaju građane za uvođenje sankcija Rusiji. To bi objasnili činjenicom da nije Vučić izdao Putina, već je ruski predsednik izdao srpsko savezništvo u vezi Kosova.“ – rekao je Filip Švarm, urednik Vremena, pozivajući se na naslove da je „Putin zabio nož u leđa Srbiji“, „Putin igra na kartu Kosova“, „Putin priznaje Kosovo“; sve to zbog toga, jer je Putin izjavio da Donjeck i Lugansk imaju isto pravo na nezavisnost kao i Kosovo.

Tako da je zaista razumljivo da Vučiću sada ne fali još i formiranje vlade, sa svim posledicama koje uz to idu.

Ovoga puta zaista postoji situacija koju treba rešiti, a ne samo izmišljeni problemi koje treba da reši kao Supermen. A ovo je mnogo teže.

Aleksandar Vučić (Foto: n1info.com)