Dragana Aranđelovića Arčija upoznao sam na Fejsbuku. Pošto smo oboje ljubitelji bakelitnih ploča koje podsećaju na prošla vremena, upoznali smo se u grupi za razmenu ploča. Arči je prodavao retke ploče u besprekornom stanju, koje sam i ja kupovao, sa popustom. Zbog tadašnje komunikacije, postali smo prijatelji na društvenoj platformi, pa sam kroz njegove objave stekao uvid u događanja u vezi sa njim. On je čovek šezdesetih godina, zaljubljenik u muziku, koji je vodio muzičku prodavnicu Happy House, koja se smatra kultnom među Nišlijama, a radio je i kao muzički novinar. Njegovi koncertni izveštaji i intervjui su se, između ostalog, pojavljivali i u lokalnom listu Grafit, kao i u listu Danas, a radio je i na nekoliko radio i televizijskih kanala.

Zahvaljujući našem poznanstvu na Fejsbuku, informisan sam da je Arči napisao knjigu pod nazivom Kako sam autostopom stigao do Ginisa.

I, stigli smo do teme.

Dragan Aranđelović Arči je nadaleko poznat i po tome, što je na raznorazne koncerte putovao autostopom, bilo da je koncert bio na teritoriji bivše Jugoslavije, bilo u Budimpešti, Beču ili negde drugde u zapadnoj Evropi. U ovoj knjizi on priča svoje autostoperske avanture, od kojih se većina dogodila sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka. Čitajući ove avanture, pred nama oživljava i atmosferu tog vremena.

Arči je na svoja putovanja obično kretao sa raskrsnice niškog autoputa. Nije izabrao ovaj način putovanja jer nije imao novca da sedne u voz ili autobus, već zato što je ovo za njega bila životna filozofija, simbol slobode. Na ovoj raskrsnici su ga veoma često pokupili turski vozači, koji su kao gastarbajteri putovali sve do Nemačke ili Holandije, tako da je praktično u mnogim slučajevima dobijao uslugu vrata do vrata. Bi dobio. Pošto je za njega stopiranje bilo upoznavanje ljudi, obilazak gradova, obično je takav prevoz skraćivao, te izlazio kod Zgreba, Ljubljane ili drugih gradova, posetio prijatelja koji tamo živi, da bi zatim ponovo podigao palac i nastavio dalje. I uglavnom je i stizao na koncerte.

Vratimo se na trenutak na Ginisov rekord u naslovu knjige. Vraćao se kući iz Holandije, kada ga je u Nemačkoj ostavio pokraj puta vozač sa kojim je do tada putovao. Nije se ni osvestio, već je stao drugi auto, čiji je vozač bez reči izašao, otvorio gepek, upakovao Arčijeve stvari i mahnuo mu da uđe. Naš iznenađeni junak je tako i učinio. Ubrzo se ispostavilo da je vozač jedan nemački gospodin, koji je odlučio da uđe u Ginisovu knjigu rekorda tako, što će prevoziti najviše autostopera na svetu. O tome je vodio i dnevnik, a u pretincu za rukavice je bilo nekoliko zdepastih notesa, ispunjenih imenima, datumima i delovima puta. Tu je dospeo i Arči, ali to nije sve. I putnici su od vozača dobili jednu potvrdu da su se tada i tada, odatle dotle, vozili sa tim i tim vozačem.

U značajnom broju slučajeva, na odredište je stizao sa jugoslovenskim vozačima, a bilo je i toga da je vozač dobio volju da na primer pogleda koncert Roligstonsa u Beču, te je otišao sa Arčijem.

Jugonostalgičnim pridevom u naslovu želeo sam da se osvrnem ni na šta drugo, do na način života koji je karakterisao poslednje dve decenije postojanja nekadašnje države. Bio si mlad, dvadesetak godina. Odlučio si da pogledaš Stonse u Beču ili Toto u Milanu? Zgrabio si pasoš, utrpao nešto preobuke u ranac, podigao palac i svet te je čekao raširenih ruku. Ljudi su bili otvoreniji, više su verovali jedni drugima. Nije bilo šengenskih granica, carinika koji odmeravaju putnike, mogao si slobodno da podigneš šator pokraj autoputa, nije ti bila prva pomisao ta da će te napasti, izbosti, opljačkati.

U dve decenije pre pada Berlinskog zida, ne samo ovde, na prostoru nekada poznatom kao Jugoslavija, već u celoj Evropi, ljudi su živeli takvu eru mira, slobode i razvoja, kakva se verovatno nikada više neće ponoviti. Ljudima ne nedostaju Tito, štafeta, pionirske inauguracije, zastarele parole, partijski kongresi, već ovo.

Sloboda.

Kornel Bajtaji

Crtica iz Politike (Foto: Politika screenshot)