„Svetlost je došla na svet, ali su ljudi više voleli tamu nego svetlost, jer su njihova dela bila zla. Jer svako ko čini zlo mrzi svetlost i ne izlazi na nju, da se ne otkriju dela njegova.“

(Odlomak iz Jevanđelja po Jovanu 3:20)

Policijski rad u prošlosti

Uzimamo zdravo za gotovo: policija je donekle prisutna u svim zločinima. Pomirili smo se sa tim da je javna bezbednost loša – jer su nestali policajci koji patroliraju ulicama.

(U najboljem slučaju se srećemo sa saobraćajcima, ali i oni mere samo brzinu.)

Autoritet policije je na istorijski niskom nivou.

Malo sam ronio po prošlosti. Mogli bismo da učimo iz istorije Mađarske Kraljevske Žandarmerije!

Godine 1910. javni red Mađarske je održavalo samo 12 000 žandarma! Uveli su pravilo da samo 5 posto osoblja mogu biti oficiri – ostalo su terenski službenici. (Danas su policijske kancelarije napunjene partijskim kadrovima, na ulicama ih nema.)

Žandarmi su bili relativno dobro plaćeni, ali su ih i veoma selektovali! Mogli su da se prijave ljudi od dvadeset do četrdeset godina. U trenutku stupanja u žandarmeriju, morali su biti neoženjeni ili udovci bez dece. (Kasnije su mogli da se venčaju uz posebnu dozvolu, ali je samo 30 posto njih od ukupnog broja moglo biti oženjeno.) Morali su da imaju besprekornu prošlost i da budu visoki najmanje 163 santimetara. Posebno je interesantno da su pored mađarskog morali da govore i jedan od jezika koji govore ljudi na njihovom budućem mestu službe.

Žandari nisu smeli da primaju hranu i piće od naroda, niti mito, jer se pratilo njihovo imovinsko stanje. Istovremeno su svaku godinu-dve premeštani na novu lokaciju.

Poenta je da su bili toliko dobri (iako im je prevencija bila glavni zadatak), da su mogli da se pohvale otkrivanjem 85-90 posto krivičnih dela. Ovaj postotak druge zemlje nisu uspele da ostvare. Premda su uglavnom išli peške (kasnije na konjima), nisu imali prislušne uređaje, nisu pripremali „analize rizika“, samo su časno obavljali svoj posao u sprovođenju zakona, od redova, do pukovnika.

Tako jednostavno. To se i danas može učiniti. Od Titovog vremena još nema za to svemoćne političke volje onih koji su na vlasti. Njima je potrebna druga vrsta policije: ona koja pomaže u državnim zločinima i zatvara oči pred svinjarijama koje počine moćni političari.

Posle svega ovoga, nije greh ako ovde i sada zavapim za žandarmima sa petlovim perjem!

Kupanje u obranom mleku

U bajkama, onaj koga maze, kupa se u medu i mleku. Dobro mleko je svakako i u ovom slučaju odličan izvor uživanja. U Srbiji se ono, što se prodaje kao mleko može nazvati svakako osim pravim mlekom. Na svežem mleku se sutradan poznaje kajmak i ono se vremenom usiri. Ovom „našem“ ni posle nedelju dana ništa ne fali. A nema ni kajmaka.

Vojvođanske farme krava su propale. Ostala je samo senka nekadašnje čuvene subotičke mlekare. Cela mlekarska industrija je u rukama stranaca – a njihov cilj nije domaća proizvodnja mleka i snabdevanje potrošača kvalitetnim proizvodima.

U svetlu svega ovoga, nimalo umirujuće nije bilo ono što je u naletu iskrenosti izjavio naš ministar poljoprivrede Branislav Nedimović agenciji Tanjug:

-U zemljama članicama Evropske unije nagomilala se velika količina nekvalitetnog mleka… Ako nismo rekli da nećemo dozvoliti uvoz mleka u Srbiju, već sutradan ne bismo mogli da isporučujemo povrće i voće u EU, jer su takve odredbe.

Hopa! Ono što dobijemo može biti lošeg kvaliteta, ono što izvozimo, mora biti besprekorno! Još važnije: ko je i kada potpisao sporazum o saradnji u kome su ovo „klauzule“? Koji ministar, državni sekretar ili premijer?

Strašno je koliko su štetnih ili nepovoljnih ugovora sklopile naše „vođe“ preko naših leđa. Svi su tajni. Možda će se, kada dođe do promene vlasti – ako je bude – nešto od istine i otkriti. Ili barem da stignemo dotle da živimo u oblasti gde se proizvodi mleko, pa da tradicionalno pijemo dobro mleko. Kao u detinjstvu. Ne napravljeno od mleka u prahu i 100 posto obrano! Jer u ovom ni ono kupanje iz bajke ne bi bilo neki doživljaj.

(Karolj Mirnič je jednom napisao u časopisu Arač: „Logika politike je da po svaku cenu prećuti propuste svoje ere.“ Da li je slučaj sa mlekom isto to?)

Kada sam bio jako bogat

Mi, preduzetnici, ne volimo da pričamo o tome koliko novca imamo. Sada mi je u ruke dospeo jedan stari ugovor sa bankom. Već se mogu hvaliti njime. Moja firma je nekada imala jako mnogo dinara!

Tačnije:

2500000000000000

Dva miliona pet stotina hiljada milijardi dinara

Ovaj iznos sam oročio na 6 dana u Preduzetničkoj banci, koja je platila proporcionalnu kamatu. Mesečna kamata je bila ne manje nego 100 000%! Dakle, otprilike četvrtina sume je sledovala za manje od nedelju dana.

Ne pitajte na šta sam potrošio sve ove milijarde. Oni koji su tada živeli, znaju da nije bio problem otarasiti ga se.

Sve se to dogodilo u Srbiji, januara 1994. godine.

Jožef Miškolci

Mađarski kraljevski žandari (Foto: magyartudat.com)