Kada putujem za Beograd, uvek na pola puta svratim na jedno lepo mesto da popijem kafu, malo odmorim. Mesto me je privuklo baš zato što je bilo autentično, jedinstveno u tom kraju i prijatno.

Drvene klupe i stolice, onako od masivnog drveta, imale su neku posebnu draž, kao i celo mesto, na brdašcu, sve u njemu je bilo vojvođanski, široko i podatno, kao naša duša ravničarska. Slušali su se tamburaši (koje inače smatram najautentičnijom vojvođanskom muzikom), onako kulturno, ne preglasno, baš odmor za dušu, pravo okrepljenje. Pogled sa tog malog brdašca, više uzvišenja, puca preko prelepe vojvođanske ravnice, imaju i veliku terasu, a unutrašnjost restorana je baš onako prijatna, puna predmeta vezanih za neku prošlost, sadašnjost, budućnost Vojvodine.

Elem, nismo bili tamo par meseci, pa smo se zaustavili kada smo se pre par dana vraćali iz Beograda.

Na samom ulasku, bilo mi je jasno da se tu mnogo štošta promenilo. Cela terasa je bila rezervisana, prvo sam mislila da je neka svadba, ali nije bila. Seli smo unutra, ovaj put na neke fensi šmensi bele stolice sa „kožnim“ sedištem, stolnjaci onako u Burberry fazonu, atmosfera nekako drugačija, ali dobro. Napominjem da su i stolnjaci bili nekada oni karirani, crveno-beli, koji mi nekako uvek razvesele dušu, pojma nemam zašto. S obzirom da je bilo vreme ručka nekako, odjednom su počeli da nadiru ljudi na terasu, porodice sa decom, parovi, doterani kao za svadbu (nije bila, opet kažem, ali su svi tako delovali).

Popili smo kafu, nešto gricnuli, kako se valja pred nastavak puta.

E, onda kreće „cajka“ ritam i ono arlaukanje sve na isti kalup, te shvatih da je vreme da se nastavi dalje. Nemam ništa protiv toga da nekom to odgovara, mada i imam, jer ne mogu dovoljno puta da pomenem u svakom tekstu da smatram da je ulaskom turbo folka u sve pore ovog društva i počeo totalni krah istog.

Elem, zašto sve ovo uopšte pišem?

Pre dosta godina, prva stvar koju sam naučila na jednom uredničkom seminaru u Kotoru, a koji su držali fenomenalni Mitko Jakovlevski i Dušan Mašić, bila je da morate da odredite ciljnu grupu i nebitno je zapravo koliko je ona mala. Bitno da je stalna. I bitno je da njima pričate, da njih imate u vidu kada to nešto stvarate.

Vratiću sa na mesto sa početka priče. Da bi cela stvar dobila još nebulozniji karakter, pomenuću da je malo dalje niz put isto tako jedno fenseraja mesto, na koje smo ranije svraćali, dok se nije pretvorilo u istu priču kao i mesto sa početka priče. Namerno ne pišem kako se zovu, jer nemam nikakvu nameru da ih reklamiram, pošto su me razočarali.

Da se razumemo, mesto sa početka priče je i ranije bilo odlično posećeno, te mi promena pravca i to drastična, baš i nije jasna. Restoran se nalazi blizu velikog mesta, i imajući sve ovo u vidu, prosto odbijam da poverujem da je klijentela koja je dolazila zbog opisanih stvari na početku ovog teksta naprosto nestala.

Znam da je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno, ali se pitam da li je u ovom našem svetu normalno izdati i svoje sne zarad malčicko više profita? Izgleda da jeste…

Izgleda da živimo u svetu u kom ništa više nije sveto, pa ni sni u koje smo nekada verovali. Najvažnije je utopiti se, biti isti kao i svi drugi. A tako se ne stvaraju posebne stvari, ne iznedri se ništa što bi moglo da povuče napred.

Tako da će ciljna grupa kojoj pripada i potpisnica ovog teksta, naći neko drugo mesto za kafu na putu za Beograd.

Da li se isplatilo oterati tu ciljnu grupu i pridobiti mnogo masovniju, potpunom promenom atmosfere i karaktera, pa verovatno da jeste.

Što u celoj priči i jeste definitivno najžalosnije.

Uskoro će ovoj ciljnoj grupi kojoj i ja pripadam ostati samo pumpe na kojima može da se popije kafa.

Jer u današnjem svetu, ljudi uglavnom veruju samo u jednog Boga.

A njegovo ime je novac, srednje ime još više novca, a nadimak, novca do besvesti.

Kiša novca (Foto: wpclipart.com)