Šta su to socijalne norme u jednom uređenom društvu?

To su one norme koje svima olakšavaju suživot u zajednici i olakšavaju isti, ne bi li svi živeli u miru.

U poslednje vreme primećujem pregršt anomalija na tom polju, s obzirom da su ljudi postali toliko neosetljivi i nekulturni, da jednostavno ni ne primećuju da možda ugrožavaju druge tim svojim ponašanjem. Ono što je više nego zabrinjavajuće, to je da te iste osobe uopšte ni ne primećuju te anomalije. Nemaju osećaja da nekog ugrožavaju, ali uopšte.

Navešću jedan sveži primer. Pre izvesnog vremena, baš na Uskrs, nije ni bitno koji, neko je u komšiluku našao za shodno da celo popodne drnda motornom testerom, udara besomučno po nekim pločama, od čega je odzvanjala cela ulica. Kada sam to primetila u jednom svom postu na društvenoj mreži, bilo je raznoraznih komentara. Jedna osoba je napisala da je možda samo tada imao vremena taj dotični. Uopšte nije bitno da li je tada imao vremena. Bitno je da nije imao osećaja da na taj dan eventualno remeti nečiji mir, kao i nečiji praznik. To je ona bezobzirnost o kojoj sam govorila. To je ona bahatost i neosetljivost, nemogućnost da se pojmi to, da treba poštovati i druge koji žive sa tobom u zajednici.

Poštovati. Druge.

Druga osoba je pak napisala da njoj ništa ne smeta, pa je zato u odličnim odnosima sa celim komšilukom. To se ne zove biti u odličnim odnosima sa komšilukom, to se zove biti indolentan i trpeti šta god ti serviraju, makar ti se to i ne sviđalo. Isto tako neko može da vam izvrši veliku nuždu na pragu kuće, pa eto, nije stigao do svoje, pa šta sad da radi.

Mogla bih da navodim primere ceo dan, ali se zapravo svode na isto, na tešku nekulturu.

Ali, kako se na celu našu zemlju sručila poplava nekulture i neobrazovanja, ne treba ništa više da nas čudi.

Ja definitivno ne pripadam mlađoj generaciji, ali nas su još uvek učili da se vladamo prema nekim socijalnim normama koje su svima u zajednici ulepšavale i olakšavale život. Mi smo se javljali kada negde uđemo. Mi smo poštovali kućni red. I partijali smo kao klinci i svašta smo radili. Ali smo neke norme poštovali. A isto smo tako bili i mladi i ludi.

Uostalom, ako baš nikako ne možeš da se povinuješ tim istim socijalnim normama, postoji i za to rešenje. Preseliš se na neku planinu, salaš ili u šumu gde nema nigde nikoga i onda nema problema.

Najgore je što su svi na sve otupeli, pa čak nisu u stanju ni da skrenu pažnju tom nekom, da eventualno nije u redu to što radi. Ne, radije će da oćute, kao što oćute i na sve što im se servira u ovoj državi neće mrdnuti ni prstom da se nešto promeni. Ne treba se svađati, ne, ja ne govorim o tome, ja govorim o tome da se i na lep način može skrenuti pažnja.

Slažem se i da se socijalne norme menjaju tokom vremena, ali ostaju one koje štite sve stanovnike jedne zajednice, štite njihov mir i održavaju red.

Na primer, da li ste se zapitali zašto je sada manje-više sve normalno? Zašto se skreće pažnja potpuno drugim stvarima, šokantnim, nego kvalitetom? Zato što kvaliteta malo ima. I svi oni manje talentovani, neobrazovani, nečim moraju skrenuti pažnju, napraviti neki skandal, ne bi li dospeli u žižu javnosti.

Ogrezli smo u nedelanje, saglasnost sa svim i svačim, makar nas to ugrožavalo i remetilo nam mir.

Ovde je sasvim postalo normalno da jedna osoba teroriše na njih desetine, stotine, pa i hiljade… I svi ćute… I trpe… I to je postala naša normalnost…

Pre nego što neko isuče kandže, samo da napomenem da su se žurke i slavlja uvek pravila, pa to nikom nije smetalo, ali i tu postoje socijalne norme koje bi bilo lepo ispoštovati. Mi smo na primer imali običaj da obavestimo komšije, da bi mogli da se pripreme i molim lepo, sve u redu.

Jedan od razloga što se kao društvo i nalazimo tu gde jesmo jeste i to, što smo postali nekulturni, bahati, bezobzirni i nadasve neobrazovani. Po stoti put, ne govorim o fakultetskim diplomama, mada nisu naodmet, ali nipošto ne podrazumevaju kulturu. Momenat kada je u našem društvu obrazovanje sistematski uništeno je momenat kada je sve otišlo dođavola. Obrazovati se možete  i kao autodidakta, pogotovo sa najvećom bibliotekom na planeti, koja je dostupna ama baš svima.

Obrazovanje se odnosi i na socijalnu inteligenciju, na poštovanje drugih, niste sami na svetu. Zatim, onaj koji nije u stanju da poštuje tuđe, samo živi u iluziji da poštuje svoje. Zvuči kontradiktorno, ali je zaista tako.

Bahaćenje treba sprečavati, treba ukazivati na anomalije u društvu. Ne treba ćutati. I ne treba očekivati da neko to uradi umesto vas. Jer, zatvaranjem očiju, možemo da postignemo samo to da se te anomalije pretvore u devijacije, pa potom i u nešto gore. Nepoštovanje osnovnih ljudskih, socijalnih normi dovodi do jezivih rezultata. Isto tako neprimećivanje negativne posebitosti može doprineti tome da se to kasnije pretvori u nešto mnogo opasnije. Potpuno odsustvo empatije, nerazumevanja zašto ne može da se radi nešto što nekog eventualno ugrožava, prvi je i osnovni simptom psihopatije. I nemoj posle da bude, pa nismo znali. Jeste, znali ste, samo ste zatvorili oči.

Pretvorili smo se u robote i to robotanje će nas koštati.

Gledam takođe pre neki dan jedan veliki koncert i primetim kako velika većina zapravo ne uživa u koncertu, već ga gleda kroz mobilni telefon. Mnogo je važnije snimiti sve to, nego uživati u koncertu na koji ste valjda zbog toga i otišli, zar ne?

Vaspitavajte svoju decu, možda ona promene ono što smo mi nepovratno zeznuli i povrate neke norme koje će svima olakšati živote.

Otkad su iskrenost, poštenje, poštovanje, kultura, mozak i lepo ponašanje izašli iz mode, ova naša civilizacija je krenula veoma klizavim putem.

I mislim da nas samo korak deli od provalije.

Debla na gomili (Foto: pixabay)