Sudbinu Julije Teleki odredila je tragedija Mađara u Čurugu. Decenijama se borila za istinu, brisanje kolektivne krivice i dostojanstveno obeležavanje masovnih grobnica. Julija je u decembru proslavila osamdeseti rođendan, a ove jeseni se navršava osamdeset godina od kako su stotine Mađara u našim krajevima postale žrtve besmislene osvete. Dočekala nas je u svom domu u Bečeju.

Imali ste deset meseci kada je vaš otac nevin pogubljen. Kako ste saznali šta se dogodilo?

-U jesen 1944. godine pokupili su Mađare, muškarce u Čurugu, zatvorili ih, da bi ih dve nedelje kasnije pogubili. Moja 13-godišnja sestra odnela je ručak našem ocu, da bi joj tog poslednjeg dana rekli da on nije više gladan. Onda je videla kako iz dvorišta opštine izlaze kola, a sa njih su visile ruke i noge i curila je krv… Mrtve su pokopali u jami gde su bacani leševi životinja, na obodu sela. Onda je 23. januara došao jedan 15-godišnji dečak sa puškom na ramenu i rekao da napustimo kuću, jer ako to ne uradimo, pobiće nas. Ja sam imala godinu dana, a nismo stigli ni da se obučemo kako valja, iako je tog jutra bilo -20 stepeni i sneg do kolena – prva žrtva je bila jedna beba koja je umrla u majčinom naručju. Pet meseci smo bili u logoru Jarek (Bački Jarak, prim. prev.), zatim tri meseca u Gajdobri, gladovali smo, mnogi su tamo i umrli. I ja sam se razbolela, čak su mi dali i poslednje pomazanje. Posle osam meseci smo pušteni, s tim da više ne možemo da se vratimo kući. Moja starija braća i sestre su otišli u nadnicu, da bi mogli da preživimo. Išli smo od salaša do salaša, da bi na kraju završili u Bačkom Petrovom Selu. I da bi se ogrejali išli smo u komšiluk, a onda mi je majka ispričala odakle smo došli, šta se dogodilo sa mojim ocem i tako sam saznala našu priču.

U školi su međutim, predavali nešto drugačije. Došao je 8. oktobar, kada je trebalo da se slavi oslobođenje u školi, ali je moja majka rekla da ne mogu da idem u školu, jer su oni pogubili mog oca, ne može to da mi bude praznik. Osećala sam da je u pravu.

Između 1992 i 1996. kao i 2000. i 2004. bili ste opštinski i pokrajinski poslanik. Podigli ste glas i protiv rata i zauzeli se sa mađarske žrtve iz Čuruga.

-Kada je izbio rat, mnogo sam pisala protiv toga: jedan moj sin je bio vojnik, a drugi rezervista. Tada sam shvatila kako je moja majka mogla imati toliku snagu, kada je ostala udovica sa četvoro dece, bez ičega. I ja sam zbog toga imala snagu, da ih spasem, iako su mi nekoliko puta pretili. 1994. godine sam tražila pismenu dozvolu da na 50. godišnjicu izađemo u Čurug na pomen žrtvama, ali sam dobila zvaničan odgovor da to nije moguće, jer istoričari još nisu obradili tadašnje događaje. Tada sam odlučila da ako oni neće, ja ću ih obraditi. Tražila sam preživele i svedoke na radiju i u novinama, a mnogi su se javili da podele svoje priče sa mnom. Uprkos odbijanju, nas nekoliko je 1994. godine ipak otišlo u Čurug. Bio je užasan osećaj stajati tamo gde su pokopane žrtve. Podigli smo drveni krst, na kom je pisalo: „U spomen na naše očeve“. Posle nekoliko dana su ga polomili, mi smo odneli još jedan i tako je to trajalo 18 godina. Postojala je i kamena spomen ploča, koja je takođe razbijena.

Vaša porodica je 2011. godine rehabilitovana.

-Do tada više nije bilo nikoga ko bi se radovao sa mnom, jer su već bili pokojni i moja majka i braća i sestre. Srpski parlament je 2014. godine doneo uredbu kojom je ukinut zakon o proglašenju kolektivne krivice mađarskog stanovništva naselja Čurug, Žabalj i Mošorin. Nažalost, zvanično izvinjenje je za sada izostalo.

2013. godine je otkriven spomenik u Čurugu u znak sećanja na nevino stradale. Kako vrednujete ovaj trenutak i da li ipak osećate da nešto nedostaje?

-Prvi put je najavljen Dan pomirenja. Jedan novinar me je pitao šta ja mislim o tome, a ja sam odgovorila da će pravog pomirenja biti kada predsednik Tomislav Nikolić sagne glavu pred našim žrtvama. I šta dade Bog? U Čurugu je on, zajedno sa mađarskim šefom države Janošem Aderom, pognuo glavu pred stalnim spomenikom za koji sam se toliko borila. Prisutni su bili i gardisti – te je sve izgledalo kao vojni pomen sećanju na naše očeve. Ali saginjanje glave nije dovoljno. Srpski parlament se do danas nije izvinio, a to se nije desilo ni u Čurugu. Meni je sa komemoracije nedostajalo učešće vojvođanskih učenika. Mene pozivaju i da držim predavanja na univerzitetima u Mađarskoj, ali ovde kod kuće jedva da me zovu u škole. Kao da se nastavnici još uvek plaše…

Več su objavljene i četiri knjige o događajima 1944-45. Imate li još nekih planova vezano za to?

-Moja prva knjiga o događajima u Čurugu objavljena je pod naslovom Pogled u prošlost. Nakon toga su me mnogi ljudi kontaktirali da pišem još o tadašnjim događajima, te je iz toga nastala druga moja knjiga pod naslovom Gde su grobovi? Treća je bila Tražim očev grob, a četvrta Kvrgavim putevima. Poslednju knjigu sam napisala pod naslovom Istorija koja živi sa nama. I u njoj je puno toga što je i u prethodnim, dopunjeno tekstovima mojih predavanja u Mađarskoj. Ova poslednja knjiga čeka na objavljivanje, za sada nema novca za nju. Ne želim više da pišem, ali rado učestvujem u ličnim susretima i držim predavanja. Imam da kažem još mnogo stvari koje žive u meni. Ne vodi me želja za osvetom, već želim da i srpska i mađarska deca, pa i nastavnici upoznaju ovaj deo istorije. U Čurugu, na jednoj tabli su navedena imena srpskih žrtava mađarskih fašista, ali imena mađarskih žrtava srpskih partizana nigde nisu navedena. Dok god srpski učenici samo ovo vide, mi ćemo uvek ostati fašisti.

Ako prihvatimo žrtve jedni drugih, kao i kulturu, onda možda možemo da živimo u miru.

Roža Feher

Julija Teleki (Foto: szegedma.hu)