Nikada ranije nisam tako pratila Olimpijske igre, kao sada u Parizu. Možda zato što se različiti sportovi mogu videti sažeto, kao i prilično neverovatna dostignuća, a i zato što Olimpijske igre nisu samo sport, nego mnogo više od toga.

Skoro svakodnevno sam gledala jedan ili dva sportska događaja, priznajem, uglavnom mađarske, srpske, hrvatske, eventualno još slovenačke sportiste. Bilo je tu još zanimljivih takmičenja za mene, bez obzira na učesnike. Tu je doprinelo i to što su se igre odvijale u istoj vremenskoj zoni kao što je i naša, a utakmice, trke i ostali sportski okršaji bili su vidljivi u realnom vremenu. Svaka čast najboljima s moje strane, ali ja često više primetim one, koji iako ne osvoje medalju, imaju izuzetne karijere. Ponekad sam istražila i pozadinu koja stoji iza nekog sportiste i kako je dotični ili dotična stigao do Olimpijskih igara. Takođe sam razmišljala i o tome kako sve to može postati deo vaspitanja i obrazovanja kod kuće i u školi.

U slučaju svake starosne grupe, imamo različite teme za razgovor. Za decu mlađu od 12 godina svakako može biti zanimljivo da vide koliko sportova postoji na svetu, koliko je isti raznolik, koliko nacija i kultura postoji i da u Olimpijskim igrama učestvuju sportisti iz celog sveta.

Decu vredi upoznati i sa istorijom igara, jer to razumeju čak i učenici nižih razreda osnovne škole. Sa njima možemo razgovarati i o tome da je uspeh rezultat velikog rada i istrajnosti, ali je važno napomenuti da pobeda ne može biti jedini cilj u životu. Olimpijski sportisti su uvek služili kao inspiracija deci, jer njihova upornost, odlučnost i uspeh pokazuju šta se može postići vrednim radom.

Ovaj sportski događaj daje deci priliku da sanjaju, postave sopstvene ciljeve i budu motivisani. Treba ukazati i na to da se kao rezultat ne računa samo medalja. Standarde za uspeh možemo postaviti i sami. Mislim da je dobar pravac to što štampa ovo već počinje da shvata i prepoznaje rad i trud čak i ako se sportista ne uzdigne na „krov sveta“. Uzbudljivost olimpijskih takmičenja može motivisati decu da i sama učestvuju u sportskim događajima, razvijajući tako njihov takmičarski i sportski duh. Protivnik nije neprijatelj, a poštovanje pravila sportskih igara na mnogo načina uokviruje razvoj i socijalizaciju dece.

Sa starijom starosnom grupom osnovaca i sa srednjoškolcima vredi i drugačije porazgovarati o ovom sportskom događaju velikih razmera i njegovim različitim aspektima. Javnom diskursu sve više nedostaje pažljiv pregled svake teme, ako i davanje odgovora na pitanje zašto i kako. Škola je zaista dobro mesto za razgovor o važnim pitanjima iz mnogih perspektiva. Naravno, za to su potrebni obučeni nastavnici i zainteresovani učenici. To je jedan od razloga zašto je rad nastavnika težak, jer učenju i orijentaciji nikad kraja.

Olimpijske igre, kao ni druge javne manifestacije, ne mogu izostati iz kvalitetnog obrazovanja. Čuveni model obrazovanja Finaca kune se u demokratsko obrazovanje, a čiji je važan deo debatna kultura. Evo nekoliko tema:

Važno je i uvek aktuelno razgovarati o odnosu rekreativnog i takmičarskog sporta. Gde je granica? Koliko sporta je potrebno za održavanje zdravlja? Da li svi imaju dovoljno mogućnosti da se bave nekom vrstom sporta? Sve se više radi o tome gde u klubovima dominira orijentacija performanse, u skladu sa tržišnim uslovima. To možda i ne bi bilo problem, da paralelno donosioci odluka usmeravaju javna sredstva ka masovnom sportu. Međutim, često vidimo da se novac poreskih obveznika usmerava i ka profesionalnom sportu u vidu subvencija, uz obrazloženje da oni sve nas predstavljaju na međunarodnom takmičenju, a njihove uspehe prate državna zastava i himna. Ovaj uvid takođe ima svoj raison d’etre, ali možda bi trebalo obratiti pažnju na proporcije. Istovremeno, otvara se mogućnost razgovora o drugoj temi.

Zašto navijamo, zašto se radujemo uspehu drugih? U prvi mah ovo može delovati kao glupo pitanje, ali ako razmislimo malo bolje, može biti zanimljivo razmisliti o tome kakve koristi imamo mi, ako neko, koga najčešće i ne poznajemo pobeđuje na nekom takmičenju? Pripadnost grupi je takođe deo formiranja sopstvene slike o sebi. Naša nacionalna pripadnost je deo našeg identiteta, a grupna solidarnost je uvek bila važan element društvenog života. Čak možemo i uspehe ljudi poput nas da doživimo kao svoje sopstvene. Zanimljivo je poslušati prenos u kom komentator priča o nekoj ekipi u prvom licu množine, kao da smo svi dali taj sudbonosni gol. Takođe, vredi razgovarati sa mladima i o mračnim stranama navijanja, da se nađe odgovor na pitanje zašto se na pojedinim utakmicama oslobodi temperament (na sreću, to nije tipično za Olimpijske igre). Kakva je sociološka i psihološka pozadina ovih pojava, kako se može suzbiti nasilje?

Ako je u pitanju takmičarski sport, neminovno se nameće tema dopinga. U vezi sa izvanrednim rezultatima, skoro uvek se javlja moguća upotreba zabranjenih supstanci. Veza sporta i dopinga seže decenijama unazad, te može biti poučno mapirati priče koje su već izašle na videlo. Takođe i istorija poboljšanja performansi sportistkinja može biti posebno zanimljiva i aktuelna tema. Možda bi bilo važno pogledati kako je ova tema povezana sa najsenzacionalnijim slučajem ovogodišnjih Olimpijskih igara, učešćem alžirske bokserke. Mirno, argumentovano, na osnovu objektivnih činjenica. Naš svet se menja, nauka se razvija, postoji potreba za stalnim promišljanjem i reregulacijom u mnogim oblastima.

Raspon tema vezanih za Olimpijske igre sadrži još dosta mogućnosti. Na primer, zašto postoji tako velika razlika u finansijskoj vrednosti nekih sportova? Koliko odricanja uključuje takmičarski sport? Do koje granice sport ima ulogu očuvanja zdravlja, a gde počinje ozbiljno opterećenje zdravlja? Kako utiče na naše mentalno zdravlje, kakav je odnos između učinka i samopouzdanja? Kakva motivacija stoji iza karijere jednog uspešnog sportiste? Ekonomski i socio-kulturni aspekti mogu takođe biti veoma interesantni, na primer, zašto Olimpijske igre nikada nisu održane u Budimpešti, kao i zašto je otvaranje u Parizu izazvalo takav skandal? Kako je Francuska pokušala da organizuje Olimpijske igre u znaku održivosti?

Naposletku, jedna važna vest o sportu u školama. U pojedinim školama u Srbiji, počev od naredne školske godine, eksperimentalno će biti uvedena praksa o pet časova fizičkog vaspitanja nedeljno. Gde ne postoji mogućnost, jer nema dovoljno fiskulturnih sala, tamo će biti teorijska nastava. Ostaje da se vidi da li će povećanje broja časova doneti neke rezultate.

Ildiko Menđan Pletikosić

Olimpijske igre 2024. (Foto: oks.org.rs)