Raspustili su vas juče, kao “stoku jednu grdnu – dobre duše tek kada joj rebra puču!”

Uzdaju se u to da ste generacija tiktoka i instagrama i da samo čekate taj raspust, pa da na miru zabijete glave u telefon i skrolujete po nebitnim stvarima.

Uzdaju se u to da ćete, kao što to i biva kad je čovek mlad, blokirati neku kafanu i razgovarati o tome ko je kakve nove trenerke i čizmice u H&M-u kupio. Ko je koliko lajkova na svom najnovijem selfiju skupio. Ko mu je kakvu poruku seen-ovao, ko je kome gluplji emoji poslao.

Uzdaju se u hladno vreme, u bljuzgavicu na putu, u kišu i sneg, smatraju da će vam biti mrsko da mrznete za nešto “što vas se ionako ne tiče”. Jer vaše je da mehanički naučite lekciju za prolaznu ocenu, da razmišljate što manje i da sedite u klupi sve dok vam ne odzvoni – danas za kraj časa, a sutra za kraj života.

Veruju da će vas kontrolisati kao kakvu marvu. Nadaju se da nećete shvatiti svoju moć. Plaše vas kojekakvim babarogama, neopravdanima i pričama za malu decu. Ne razumeju da vi više niste mala deca.

Šta vas danas u tim svetim klupama uče – ne znam. Jer ja sam svoju Gimnaziju odavno završila.

U njoj sam od Njegoša naučila da je “tvrd orah voćka čudnovata, ne slomi ga, al’ zube polomi!”.

Od Iva Andrića sam naučila da je “u ćutanju sigurnost”, ali da ta sigurnost ne znači i slobodu, da ne znači pravdu i da je uzaludno ćutati.

Od Branislava Nušića sam naučila da je “sumnjivo lice” svako ko se ne uklapa u autoritarni sistem u kojem vladaju politička paranoja i pojedinačna i kolektivna nesposobnost, ali da je i onda sveta dužnost uvek biti to sumnjivo lice.

Od Miloša Crnjanskog sam naučila da je mučno stalno “lutati preko svoje zemlje i tuđeg tla” i večno tražiti “beskrajni plavi krug i u njemu zvezdu”. I da upravo stoga treba istrajati za svoju domovinu, kako posle iz tuđine ne bismo žalili za životom koji smo mogli imati, ali smo odustali od njega iz straha i nelagode.

Aleksa Šantić me naučio da treba da cenim “klasje moje ispod golih brda” i da će “svu muku tvoju, napor crnog roba, pojesti silni pri gozbi i piru”, ako se toj “pjanoj gospodi” ne stane u kraj.

Naučila sam da je “bolje grob nego rob”. Iako, ovom prilikom, jedino što može da umre jesu korupcija i beščašće.

Naučila sam da se sve velike istorijske revolucije dižu ni iz čega, uz šačicu malog broja mladih ljudi vatrenog srca s jednom jedinom idejom – živeti dostojanstveno i slobodno!

Plaše vas se! Plaše vas se loši i tužni ljudi koji nekad deca su bili, iste snove snili kao i vi danas, isto bolje sutra želeli, ali su negde usput odustali.

Vaši profesori vas se plaše (a neki bi vas i podržali kad biste im dali šansu). Školska uprava vas se plaši. Ljudi u sistemu koji su vas izdali, ti ljudi vas se plaše. Ceo sistem vas se plaši. Država jedna silna – silno vas se plaši!

Godinama vas uče. Vreme je da sad vi njih učite.

Godinama vas ocenjuju. Vreme je da sad vi njih ocenjujete. Da im kažete gde su pogrešili i kako to da poprave.

I ne zamerite im, svojim profesorima, možda i svojim roditeljima (jer i među njima će biti onih koji vas neće razumeti, neće podržavati), ne zamerite svim tim odraslim ljudima koji vas okružuju i koji, mnogi od njih, verovatno više nisu i ne treba da budu vaš uzor.

Mnogi od njih su samo deca slomljenih krila, ugašenih ideala, izgubljenih puteva.

Vi se sada ugledajte na svoje vršnjake, na gimnazijalce Jovine, Kragujevačke, Valjevske i mnoge druge. Ugledajte se na studente širom ove zemlje, jer to su ljudi vama najbliži, sa njima zajedno treba svima nama da gradite budućnost.

I ne plašite se svoje malobrojnosti u ovom malom gradu. Nije ovaj grad dovoljno mali koliko vi možete biti veliki. I što ste vi veći, to će vaši tlačitelji i ućutkivači biti manji pod vašom veličinom.

Podržava vas bivša gimnazijalka iz Sente

Mina Delić