Šta li se to dešava s autobusima prevoznika Lasta?

Il’  kvarovi, il’ zbunjeni vozači,

Nisu ni kvarovi, a ni zbunjeni vozači,

Već su to naređenja odozgo.

(slovenska antiteza) 

Na autobuskom stajalištu kod mosta u Senti poveći broj putnika je čekao autobus prevoznika Lasta da stigne iz Kanjiže i poveze ih ka Beogradu. Iako ovo stajalište, izgleda, nije registrovano, ovde svi Lastini autobusi redovno primaju putnike otkako stajalište postoji (dugi niz godina). 

Pored nas je utom prošao autobus prevoznika Lasta, ali nije se zaustavio. Vozač je samo odmahnuo rukom poručujući nam da – jbg. 

Ljudi su stajali tamo i nisu znali šta da rade. Svako je imao neki posao, život da obavi i uzdali su se u pouzdan javni prevoz, na koji imaju pravo.

Još pre nego što sam izašla na stajalište da čekam autobus, pozvala sam autobusku stanicu u Kanjiži da proverim da li zaista saobraća, jer sam tog jutra imala dojavu da je Lasta otkazala sve linije. Takođe, sa autobuske stanice u Beogradu mi je javljeno da autobus na relaciji Kanjiža – Beograd, koji iz Sente polazi u 5.30, nikad nije stigao u Beograd. Trag mu se gubi…

Žena sa stanice u Kanjiži rekla je da autobus redovno polazi u 14h, evo ga, ispred nje je, upravo ga gleda i nema nikakvih problema. U redu, izlazim na stajalište da čekam bus.

Ponavljam – bus je pored nas prošao k’o pored turskog groblja.

Zovem direkciju Laste. Dobijam broj dispečera. Dispečer kaže da autobus ne prima putnike jer je… u kvaru (uspeo je da se seti izgovora) i nema dalje informacije o narednim polascima. Dobijam drugi broj Laste gde mi govore da je autobusko stajalište promašeno možda greškom, ko zna koga su slali da vozi u nedostatku ljudi, da li je znao, da li nije znao, da li je stajalište zvanično ili nije zvanično i sve voda na tu vodenicu. 

Rečeno je i da autobus sa polaskom u 19h neće ići. Na pitanje zašto neće ići, Lastin čovek odgovara: „Pa ne znam, to je već pitanje za nekoga ko je odlučio da se ne ide… Ne mogu ja da tvrdim da li jeste ,da li nije, ali nešto se tu dešava…“

Ponovo sam upućena na dispečera, čiji sam broj već imala, ali sam tražila da mi ga ponovo izdiktiraju kako sigurno ne bi došlo do greške. 

Nazvala sam broj dispečera 0648323318. Kad se dispečer konačno javio, nakon nekoliko pokušaja, rekao je: „pogrešili ste broj telefona, gospođo, greška“ i spustio slušalicu.

Ponovo sam nazvala prethodni kontakt i još jednom zatražila da mi potvrde broj.

„Broj je odgovarajući, greške nema“ rekao je Lastin čovek i dodao: „on je taj koji treba da vam kaže ide – ne ide. Ona informacija koju ja imam, dobijenu od njega, je takva kakva jeste.“ Na pitanje kakva je to informacija kaže da saobraćaja više nema, a razlozi su – možemo svi samo da nagađamo, da zvanične informacije nema, niti će neko takvu informaciju da saopšti. „On je verovatno od nekoga dobio uputstvo i to je to. Šta da vam kažem…“

Za sve to vreme jurila sam sve moguće i nemoguće opcije da stignem do Beograda. Deo poziva odvijao se u novopronađenom privatnom prevozu. Ostalim putnicima je bilo zanimljivo da slušaju ovu novinarsko-režimsku dramu u tri čina – sa tri različita kontakta iz firme Lasta, tri različita broja telefona sa kojih sam ih zvala i tri različita telefona, dok sam četvrtim telefonom snimala razgovor.

Jedna putnica mi je ustupila neki kontakt za Lastu, za koji se ispostavilo da je Lastino predstavništvo na autobuskoj stanici u Beogradu. 

Na pitanje da li imaju informaciju ide li autobus iz Kanjiže za Beograd večeras (14. marta), odgovor je bio – ne. A zašto? Odgovor – naređeno im je da se vrate prazni.

Kako su objasnili, sve je ukinuto i ne zna se kad će se vratiti…

U toku ove ujdurme novijega veka, ponovo sam nazvala autobusku stanicu u Beogradu gde mi je potvrđeno da je autobus Lasta iz Beograda za Kanjižu sa polaskom u 12h redovno krenuo ka Kanjiži. Isti ovaj autobus je uspela da zaustavi u Senti jedna putnica koja je s nama čekala na stajalištu kod mosta. Pitala je vozača da li autobus ide za Beograd u 19h. Vozač je samo odmahnuo rukom. Očigledno, Lastini autobusi su redovno saobraćali kad je trebalo ljude odneti iz Beograda, ali su se gubili i bili u kvaru kad ih je trebalo voziti ka Beogradu.

Na putu za Beograd videli smo jedan autobus prevoznika Lasta kako se vraća kući – prazan.

Kad nekako, na jedvite jade, stigoh u taj Beograd, pitaše me ljudi čega ima lepog u Senti. Rekoh – stiglo je proleće (ali bez Laste).

Tekst i slika: Mina Delić