U principu, studenti su uradili svoj deo posla.

Protestovali su u četiri velika univerzitetska centra: Novom Sadu, Kragujevcu, Nišu i na kraju Beogradu. I peške su proputovali celu Srbiju. I mobilisali su sve – čak i one koji do sada nisu ni znali šta je to fakultet, samo su glasali ako su glasali: uvek za one koji vrše vlast, kako se to i dešava u ovoj zemlji koja nije navikla na demokratiju, a od kada su naterani da glasaju.

Politički faktor

Na osnovu trenutnog odnosa snaga, studentsko društvo je najuticajnija političko-društvena snaga ili ako želite: društveno-politička snaga. Dali su sve od sebe. I oni znaju da su postali uticajni politički faktor. Gostujući u jednoj od kultnih televizijskih emisija, jedan od njih je izjavio: svesni su da su studenti organizovani u plenum trenutno najjači politički faktor, ali ne žele da preuzmu ikakvu ulogu na političkoj sceni. I u pravu su, to nije njihov posao. Biće vremena za to. To što zauzeli stav i rekli da žele da žive u uređenoj državi, niko im ne može zameriti, možemo samo da im čestitamo i da im se duboko i iskreno zahvalimo. Ne tako kao predsednik države, koji im je lažno skinuo kapu veče posle protesta u Beogradu, kada je najavio televizijski govor. Sa kojom namerom? Očigledno da saopšti kakvi će biti sledeći koraci posle „nereda“ u Beogradu, do kojih srećom ili zahvaljujući budnosti organizatora, nije došlo. Premda je reklamiranje nasilja bilo svakodnevno pre 15. marta. U svom govoru u Sava centru, na primer, predsednik je o demonstrantima rekao: „ … pustićemo ih 5-6 minuta, tokom kojih će biti veoma hrabri. Bacaće kamenje i baklje. Takođe ćemo im dozvoliti da napadnu parlament. Dozvolićemo im da jurišaju na sve. I onda će država pokazati da je država. I završićemo utkamicu.“ Zato sam malopre napisao da je predsednik lažno skinuo kapu studentima ili barem razočarano. Lažno, zato što ih je mesecima svakodnevno klevetao, a posebno pre protesta 15. marta u Beogradu. I ne samo on lično već i zvaničnici koje drži pod kontrolom, još kontrolisanija štampa, zastrašeni ili prosto proračunati novinari, predsednikovi neprincipijelni lakeji, takođe su ih klevetali i prezrivo govorili o njima. Ali se bezbroj ovakvih izjava čulo i od predsednice parlamenta, čelnika frakcije Srpske napredne stranke i drugih, a i da ne pominjemo da je režimu lojalna štampa imala omalovažavajuće tekstove, klevete, televizijske emisije o njima.

Pripreme

A onda je došlo veče 14. marta, pa dan 15. marta, dan toliko oklevetanog protesta. Međutim, pre svega toga, Pionirski park u Beogradu, smešten između parlamenta i zgrade Predsedništva, odjednom je postao naseljen. U improvizovani šatorski kamp pretvorili su ga oni studenti, koji, prema sopstvenoj izjavi, žele da uče – ukratko, suprotni pol studenata koji su najavili blokade. Još kraće: sledbenici Srpske napredne stranke, a po mnogima – njeni dužnici, oni koji od nje očekuju donacije, koji po komandi mašu repom. Ali mora se reći, bilo je među njima zaista i studenata. Međutim, delovalo je veoma žalosno što su veterani bivše Jedinice za specijalne operacije (JSO) stigli na godišnjicu ubistva pokojnog premijera Đinđića, a među kojima je bio i atentator, kao i mnogi tetovirani i nabild

ovani dečaci od četrdesetak godina. Među njima je bilo i nekoliko devojaka koje nisu trenirale za takmičenje u bodibildingu. A da ne zaboravimo ni traktore, odnosno poljoprivredne mašine, koje su nekoliko dana ranije na kamionima stigle u prestonicu, valjda zato što nisu mogle da izdrže dug put. Sudeći po registarskim tablicama, koje su većini nedostajale, nisu bili ni registrovani. U svakom slučaju, policija nije mogla ili bolje reći nije htela, da identifikuje vlasnike. Tako je centar Beograda dočekao najavljenu „veliku pometnju“ sa redom traktora poređanih jedan za drugim. A onda su stigli studenti iz Niša, Subotice, Novog Sada, Kragujevca i drugih velikih gradova. Peške, kao što je ove zime i bilo uobičajeno. Kao i u svim naseljima na tom putu, i u Beogradu su dočekani uz velike ovacije. Pola Beograda je 14. marta 2025. godine mahalo, smejalo se i plakalo na ulicama, a druga polovina na balkonima i prozorima. Ogroman je tada emotivni naboj, ljudi su umorni nakon hodanja od 200 kilometara i ne mogu da kontrolišu svoje emocije. Dakle, bilo je opklada, euforija, suza, crvenog tepiha, fešte, a što je neke nateralo da posle 200 kilometara pretrče poslednjih 100-150 metara, prvo Nišlije, pa Vrščani, a onda i ostali.

Zločin

Na dan koji su vlasti proglasile neredima, počeo je ozbiljan protest, a za red su se pobrinuli studentski čuvari reda. I bajkeri, kojih je 25 000 došlo u Beograd. I veterani 63. padobranske brigade. Pošto je protestanata bilo toliko da nisu mogli da stanu na za to predviđeno mesto, ispred parlamenta, organizatori su ih uputili na mnogo veći, kružni tok na Slaviji. I on se napunio. I Trg Nikole Pašića i Trg republike i bulevari i putevi i ulice koje tamo vode… I nigde nijednog čoveka koji izaziva nerede, izuzev pijanih kavgadžija, kojih u svakom velikom gradu u svakom trenutku ima po nekoliko desetina. Njih su smirili studentski redari, koje je svako mogao da prepozna po žutim reflektujućim prslucima. A program je tekao po planu. Održani su govori, iz kojih bih citirao samo jednu-dve rečenice: „Vidite gde smo, vidite koliko nas je! Vaša reč mnogo vredi! Mi čujemo vaše reči! Neka vaše reči dugo traju! Probudimo Srbiju!“

Ne znam kome su ove reči doprle do mozga, no, protest je stigao do 15 minuta ćutanja. Do ćutanja, koje se svaki put održava u znak sećanja na 15 žrtava od pada nadstrešnice u Novom Sadu. Ovo odavanje počasti je u Beogradu taj dan trajalo 13 minuta. Tada je nešto izazvalo toliko paniku, da je ćutnja prekinuta. Nepodnošljiv zvuk, prema rečima prisutnih, koji ih je preplavio strahom koji nikada pre nisu osetili. Prema nekim stručnjacima, upotrebljen je zvučni top, čija je upotreba zabranjena. Policija je demantovala da se to dogodilo. Ne znam šta će biti sa peticijom kojom se traži međunarodna istraga, ali pretpostavljam: ništa.

Predsednik je u nedelju požurivao Ministarstvo pravde i tužilaštvo, da istraže stvar. Ako je zvučni top bio korišćen, pokrenuti postupak protiv odgovornih. Ako se ništa takvo nije desilo, onda pokrenuti akciju protiv onih koji šire takve laži.

I tu se krug zatvara. Ponovo dolazimo do pretnje. Ovog puta, on ne pokušava da zastraši studente, već svoje političke protivnike i naravno, štampu. A studenti su najavili: nastavljaju blokade.

Deže Ereg

Studentski protesti (Foto: bbc.com)