Svi oni koji vole iskreno ovu svoju zemlju, žele joj svetliju i lepšu budućnost, svesni su da mora doći do promena. Pre svega, sistem mora da se menja. Promenu koja vodi u neko bolje sutra, doneli su i donose nam studenti.

Moj sagovornik bio je Mark Brkan, student Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu, druga godina. Razgovarali smo naravno o studentskim protestima, njegovoj vožnji biciklom od Novog Sada do Niša, pešačenju od Novog Sada do Beograda, studentskim ciljevima i tako dalje.

Nije velika tajna o čemu ćemo danas pričati. Pričaćemo naravno o protestima. Ono što je veoma interesantno je da ste vi iz Sente, na šta smo mi ovdašnji posebno ponosni.  Niste bili jedini odavde koji je išao do Niša, ali je izbor za sagovornika pao na vas. Biciklom ste išli od Novog Sada do Niša za protest koji se održao 1. marta, a išli ste i peške iz Novog Sada za Beograd. Kako ste uopšte došli na ideju da idete biciklom za Niš, s obzirom da to i nije baš neka mala kilometraža?

-Generalno je cilj tih „vozikanja“ da dižemo svest u tim manjim mestima kroz koja prolazimo, što i mislim da smo postigli. Kako smo prolazili i kako sam gledao sve te ljude, bio sam najiskrenije oduševljen.

Svest o čemu?

-Svest o našem cilju.

A koji je cilj protesta?

-Cilj je ispunjenje studentskih zahteva. Zapravo, ukratko rečeno, jedna pravedna država je cilj, u kojoj možemo svi biti slobodni, u kojoj svi možemo da živimo bez nekog straha.

Vi mislite da je to moguće?

-Mislim da jeste.

Do kada ste dali sebi rok, kao studenti, da se to ostvari? Da li uopšte postoji nešto tako kao što je rok?

-Za sada, ništa zvanično.

Važi, znači ne možete da otkrivate tajne zapravo. (smeh sagovornika)

Šta vi očekujete da se promeni u skorijoj budućnosti?

-Aktuelna tema je ekspertska vlada. Ali o tome će se tek sada diskutovati, posle će verovatno prolaziti kroz plenume. Sada čekamo da se malo više angažuju i građani preko zborova, možda i oni imaju neke ideje.

Pomenuli ste plenume. Za one koji to još uvek ne znaju ili možda ne razumeju najbolje, šta su zapravo plenumi?

-Oni su direktna demokratija. Dakle, postoje moderatori, koji se sami prijavljuju, nikada to nije ista osoba, baš da bi se izbeglo to da neko i pomisli da imamo nekoga ko je glavni. U suštini, prvo se organizuje sastanak, diskusija, tu se predlažu neke teme, iznose se neke ideje i tako dalje. Kada se to odobri, onda se ide na plenum, gde se iznose pomenute ideje, pa se glasa.

Očigledno to funkcioniše i zato što su svi koji prisustvuju plenumima normalni i zato što to niko ne radi iz interesa.

-Tako je. Svako od studenata ima pravo da ode na taj plenum. Prvo pitanje na plenumima uvek jeste da li se blokada nastavlja. Na plenumima svako uvek ima pravo da glasa kako god želi. Može da se izglasa i da ne želimo dalje blokade, ali mi to želimo, jer svi imamo isti cilj.

Ti plenumi do sada u ovoj državi nikada nisu funkcionisali, jer zapravo direktne demokratije nikada nije ni bilo.

-Tako je.

Kako je izgledao Niš 1. marta?

-Uf… Jako je lepo sve to izgledalo. Gledati sve te ljude kako su veseli, osećao se miris slobode u vazduhu. Svi su znali da smo zbog istog cilja tu, zajedno, na tom mestu, da svi imamo nešto zajedničko. Svako je svakom brat, svako je svakom sestra. Ujedinili smo se kao narod.

Da li je moguće da nam je bilo potrebno nešto onako strašno kao što je pad nadstrešnice željezničke stanice u Novom Sadu, da bi se mi ponovo ujedinili?

-Koliko god to tužno zvučalo, možda jeste. Naravno da moramo i dalje da odajemo počast preminulima, ali i da tu energiju koristimo u dalje svrhe, da se tako nešto više nikada ne bi dogodilo.

U Nišu je bilo tog 1. marta strahovito mnogo ljudi, kao što je bilo i 15. u Beogradu. Pa ko su onda ti silni ljudi koji su glasali za vladajuću partiju?

-Pa ne znam, verovatno neki ćacijevci, zatim ljudi koji već verovatno nisu više ni živi, i tako dalje.

Znači, naravno da je bila izborna krađa u pitanju, nazovimo to pravim imenom.

-Naravno da je bila.

Interesuje me šta vi mislite o ovome što su studenti krenuli za Strazbur? Nije to baš mala deonica, 1400 kilometara. A zašto su oni krenuli na taj put?

-Iskreno, baš impresivno i jako ambiciozno. Mislim da su primetili da se i na Balkanu, a i u blizini, u susednim državama, budi neka svest u ljudima. Ni oni ne žele više da žive u korumpiranim državama. Takođe mislim da žele da pokupe neku energiju, možda i neku spoljašnju pomoć, kako bi stigli do ispunjenja zahteva.

Pa zar nisu ti zahtevi isto ono što je od ove korumpirane sadašnje vlasti tražila i Evropska unija?

-To jeste to.

I šta će se desiti kada studenti stignu u Strazbur, a hoće?

-To ćemo videti kada budu stigli. U svakom slučaju, već su nešto postigli, po meni. To je veoma jasna poruka onima koji i dalje možda sumnjaju, ko je tu na pravoj strani. Ovo je čist pokazatelj toga. Ko bi se setio da ode tako daleko biciklom, da bi preneo tu poruku?

Da bi preneli poruku slobode i bolje budućnosti.

Izgleda da smo mi ceo Balkan inficirali, svašta se tu sada dešava. Probudili smo ljude, složićete se sa mnom.

Čujem veoma mnogo čudnih komentara da su studenti strani plaćenici, izdajnici i bla bla bla. Dobro, kao nezavisni novinari, mi smo sve to već bili, sada je izgleda red na studente. Da li neko nekog može da plati da ode biciklom do Strazbura 1400 kilometara, da bi preneo pomenutu poruku?

-Videćemo da li će Vučić to uraditi.

Ne znam u kakvoj je fizičkoj kondiciji propali trener trenerske škole, ali sumnjam da bi baš mogao da odvergla 1400 kilometara do Strazbura. A zapravo ne znam ni zašto bi verglao, koju poruku bi trebao on da pošalje.

-Pa, možda u zatvor da odvergla.

Kako vi vidite Srbiju u budućnosti?

-Teško pitanje. Ja sam optimističan. Posle svega što smo prošli, a naročito zbog tog puta za Niš biciklom i kasnije peške za Beograd, primetio sam da mi uopšte nismo toliko zatucani koliko smo ubeđivali sebe da jesmo.

Ili su nas 13 godina ubeđivali da jesmo.

-Tačno. Ja mislim da su ljudi pametni, da su pozitivni, da i oni čekaju neku bolju budućnost, da žele da ostave deci i unucima neku lepšu Srbiju. Ja se tome nadam. Želim jednu pravednu državu, gde ovako jednostavni zahtevi mogu da se ispune za jedan dan. To bi se u normalnoj državi odradilo očas posla. A kod nas toga nema već dugo.

Esencijalni su upravo ti zahtevi. Očigledno da jednoj korumpiranoj vlasti nije lako da ih ispuni.

U svakom slučaju, posle ovoga što ste vi uradili kao studenti, naročito posle ove rute od 1400 kilometara do Strazbura, mislim da niko u ovoj državi više nema validan razlog da izjavi da se nečeg plaši. Ta priča više ne pije vodu.

-Tako je, ne pije.

Najlepše vam hvala na ovom intervjuu, imate li neku poruku za kraj?

-Poručio bih onim ljudima koji još uvek sumnjaju u sve ovo da porazmisle, da budu slobodni i da se ne plaše više nikakvih pretnji, nad nama više nemaju snage. Taj ko je na strani SNS-a, zna se zašto je na toj strani i dalje. Mislim da smo se i mi pokazali kao studenti, a i građani, koji su se angažovali.

Želim svima da izađu na ulice, da idu na zborove i proteste i da šire tu energiju.

Idemo dalje, zajedno do pobede!

Hvala još jednom, pa se nadam da ćemo sledeći razgovor voditi u Srbiji, u jednoj stvarnoj demokratiji, a ne ovakvoj u koju su nas ubedili.

Mark Brkan sa kolegama u Nišu (u sredini, u tamnoplavoj majici) (Foto: privatna arhiva)