E pa lepo, u ovom sumanutom vremenu u kom živimo, imali smo priliku da svedočimo i totalnom debaklu skupa najavljenog kao jednog od najvećih srpskih skupova u ovoj državi.

Ne samo da nije bio najveći, nego je bio i najjadniji ikada čini mi se. Bukvalno po svemu.

Počnimo samo sa činjenicom da je skup bio upriličen na godišnjicu okupacije Beograda od strane okupacionih snaga u II Svetskom ratu. Pre nego što se neko zapita da li taj neko ko je to upriličio na taj dan može biti normalan, treba pomenuti i činjenicu da je taj isti neko pre par godina na dan godišnjice početka NATO bombardovanja Jugoslavije pozvao Gerharda Šredera, koji je u to vreme bio nemački kancelar, da govori na njegovom predizbornom skupu u beogradskoj Kombank areni. Mislim da to dovoljno dobro daje odgovor na pitanje koliko je tom istom nekom bitna i Srbija i koliko ima poštovanja prema njoj i svima koji su u tom bombardovanju stradali. Isto tako, daje dovoljno dobar odgovor na pitanje da li je taj neko normalan. Odgovor je negativan, nije.

Dakle, na „najvećem srpskom mitingu“ pod bolidnim nazivom Ne damo Srbiju, kome, šta, zašto, nema veze, bilo je jedva nekih 45-55 hiljada ljudi, ovo potonje prema podacima Arhiva javnih skupova. Predsednik ima problema sa matematikom oduvek, pa nećemo ni navoditi šta je on odvalio, ali recimo da je pomešao petocifrene i šestocifrene brojeve, što nije ništa čudno, jer je iste probleme imao i 15. marta, doduše obrnuto.

Ono što se tamo dešavalo i kako je centar Beograda pretvoren u najodvratniji vašar sa sve ogradama, ne bi li se sprečilo da se ljudi razbeže, neću sada puno, jer se u današnje vreme uznapredovale tehnologije sve lepo vidi i snima. Ono je bio potpuni debakl jedne zle tvorevine, koja se raspada i puca po šavovima na sve strane. Brate mili, više ne mogu ni da plate da im dođe neko na skupove. Tj. mogu da plate, tačnije, jedino tako i mogu da skupe neku jadu i bedu tamo, a ni desetinu prisutnih na skupu 15. marta u Beogradu. I da vam kažem, to ih najviše i boli. To jest vođu. Ove ostale okolo boli uvo, oni svakako ni u šta ne veruju, očito su tu zbog koristi i ni zbog čega drugog, mada se već polako sklanjaju.

Anu Brnabić bi na primer, pothitno trebalo negde skloniti i zabraniti joj da igde javno nastupa, jer ne može tri unakrst da sastavi a da se ne nalupeta žestoko i ne postane opšti predmet sprdnje, što je, istini za volju i zaslužila.

Elem, kome nije jasno kakva je to Srbija i koju gamad oko sebe okuplja, taj je slep kod očiju i tačka.

Ono što je prava Srbija i ona u kojoj ja želim da živim, pokazalo se 12. aprila istog tog, u Novom Pazaru. Onamo, u Bg su ljudi išli na džabe pljesku i po pare, a u Novi Pazar su došli iz ličnog ubeđenja i ljubavi. Najbolje se cela razlika vidi u tome što su Novopazarci za svoje goste spremali i posno, za one koji drže uskršnji post, to jest sve vere su se međusobno ispoštovale, a za to vreme su u Beogradu pekli pljeskavice i kobasice usred istog tog posta. Nema tu dragi moji puno polemike. Pametnom dosta.

Novi Pazar je u subotu bio prestonica Srbije, a ne Beograd.

U Novom Pazaru je bila žurka koju svi priželjkujemo, a ne u Beogradu.

U Novom Pazaru se u subotu širila sreća, ne u Beogradu.

I to se najlepše videlo na licima svih koji su bili u Novom Pazaru, a bogami i nedostatak sreće na licima onih u Beogradu. Kao što se videlo i ko je šta ostavio iza sebe i u Novom Pazaru, a i u Beogradu.

Naravno da je glavni siledžija bio ljut. Kako i ne bi bio. Ne može više ni da plati da ga podrže. Nasmejah se od srca kada je rekao da je sišao u narod taj dan. Gde? Među koji narod? Ako su 30 Kobri narod, onda ok. Ja ga vala u Novom Pazaru nisam videla, možda se maskirao. A narod je tamo bio.

On je klasičan primer đaka kom su svi lupali packe, jer je već tada bio odvratan i lupetao gluposti. Porastao i na našu nesreću postao predsednik države i sad nam se svima sveti. Klasičan siledžija koji jedino silom može da postigne nešto, bilo šta. I ono najnovije, Jeste, ušao sam na silu i? Šta sad? Pa, da je pravde, odgovarao bi i za to, eto šta sad. A znate šta je u svem tom lupetanju najgore? Dao bi sve na svetu da barem na pola sata ima takav doček kakav su studenti doživljavali gde god su išli. Ali ta želja mu se nikada neće ispuniti. Ama nikada. I zbog toga bi pukao najrađe.

Vučiću se krug manipulacije drastično smanjio. To se najbolje videlo u subotu u Beogradu. Da je mogao, iskočio bi iz svoje kože taj dan. Zapravo je tužno kako je sve to delovalo, kao neka propala lutkarska predstava, sa pocepanim, pohabanim i umno rastrojenim glavnim pajacem, koji zna da je kraj, ali se i dalje drži za konce, jedva, jer pucaju…

I još nešto, ali nikako najmanje važno. Kroz neke anketice moglo se videti koja je razlika bila između vokabulara onih koji su odgovarali na pitanja u Beogradu i u Novom Pazaru. Definitivno nisu iz iste dimenzije. Pola onih sirotih ljudi koji su bili u Beogradu ne zna da spoji dve prosto proširene rečenice. I te jedva, uz neki podsetnik. Tuga jedna.

Tako da je skup u Beogradu zapravo bio jako tužan. Kao neka daća više, ne kao proslava. Čak i kao neki propali rođendan. Moram da te platim ili ucenim da mi dođeš na rođendan. Jadno i bedno.

Ono što treba znati, a i staviti u udžbenike za buduća neka pokolenja, jeste da je ovdašnja vlast ceo svoj sistem izgradila na šovinizmu i mržnji, pa naravno da ne može doveka da se održi. Pri prvom jačem zraku sunca, propada i nestaje, polako ali sigurno. A taj zrak sunca su studenti.

Samo da napomenem, šovinizam je jedna ekstremno primitivna kategorija. Njim se niti čuva niti poštuje svoje, već se samo mrzi tuđe. I to je sve što o njemu treba znati i izbegavati ga u širokom luku. Mržnja ni kulturološki ni ikako ne može biti opravdana. Pogotovo ne može opstati ono što se na njoj gradi.

I još nešto: Vladika Grigorije je pravi simbol vere i to svačije! Sve ostalo su Vučićevi poltroni i oruđe njegove manipulacije i sramota i za veru, a i za crkvu. A vera, dragi moji, nije modni detalj.

I na kraju…

Ne može bre niko nikom da plati da odvergla 1400 kilometara biciklom. To može samo iz ljubavi prema svojoj zemlji i prema  pravdi.

Sve se lepo vidi tim putem, pogotovo kako su studenti dočekani gde god da prođu.

I zato, PUMPAJ! iz sve snage, da izađemo iz ovog tunela u kom toliko dugo tavorimo.

DINSTAJ! da se jednog jutra probudimo u suncem okupanoj, od zuluma slobodnoj, voljenoj zemlji.

ŽIVELA SRBIJA!!!

Pazar je svijet: Sofija i Mehmedalija (Foto: Facebook/Elmedin Hajrović)