Dana 25. aprila 2025. godine, direktorka Kulturno-obrazovnog centra u Čoki odbila je da prosvetnim radnicima ustupi salu Doma kulture za održavanje zbora zakazanog za 28. april. Ovo odbijanje, koje se pravda „vaninstitucionalnim razlozima“, izazvalo je buru nezadovoljstva i otvorilo pitanje političkog pritiska, institucionalne cenzure i ponižavanja prosvetne profesije. Prosvetni radnici koji godinama učestvuju u kulturnom životu Čoke sada postaju nepoželjni gosti u sopstvenoj kući.
Kome smetaju prosvetni radnici?
U zemlji u kojoj je kultura svedena na kulisu, a obrazovanje na puku formalnost, još nas može iznenaditi činjenica da prosvetnim radnicima – da, baš njima – biva zabranjen ulazak u Dom kulture. Zvuči kao šala, ali nije. U opštini Čoka, 25. aprila 2025. godine, direktorka Kulturno-obrazovnog centra odbila je molbu prosvetnih radnika da im se ustupi sala bivšeg bioskopa za zakazani zbor. Obrazloženje? Navodno to nije u delokrugu delatnosti centra. I još gore, kako se tvrdi – osnivač, a to je sama opština, to ne dozvoljava.
Kulturno-obrazovni centar – da, baš takav naziv nosi ta institucija – uskraćuje gostoprimstvo onima koji se svakodnevno bave obrazovanjem. Zar obrazovni radnici nisu deo tog kruga? Zar u “kulturno-obrazovnom” centru obrazovanje više nije poželjno?
Da stvar bude apsurdnija, ista sala u nedavnoj prošlosti služila je i za političke skupove?!
Da li to znači da je kulturni centar postao zatvorena tvrđava pod upravom političkog režima? Da li je obrazovanje, u svojoj suštini, sada politički subverzivna delatnost?
Naziv institucije jasno kaže: Kulturno-obrazovni centar. Zar to nije spoj dve najosetljivije, najvažnije i najugroženije grane društvenog tkiva – kulture i obrazovanja? Ako prosvetni radnici ne pripadaju toj instituciji, ko onda pripada? Čije je to vlasništvo ako ne svih nas – građana? Ako su vrata otvorena za političke skupove, a zatvorena za profesore, nastavnike i učitelje koji obrazuju našu decu – onda više ne govorimo o kulturi, već o zloupotrebi institucija.
Neka ne bude zabune – ovo nije samo birokratsko odbijanje. Ovo je politička poruka. Ako prosvetni radnici, koji su godinama stajali na prvoj liniji borbe za znanje, kritičko mišljenje i vrednosti, sada postaju neželjeni – onda je očigledno da neko ne želi obrazovane ljude u javnom prostoru.
I zato se postavlja važno pitanje:
Kako će se direktori škola poneti u ovoj situaciji? Jesu li dorasli ovom izazovu?
Hoće li ćutati, pravdati se, ili stati uz svoje kolege – one koji čine stub sistema? Jer ako se ćuti danas – sutra se ćuti o svemu.
Oni koji su danas odbijeni – oni su decenijama dovodili decu na priredbe i predstave, iste organizovali svakim povodom, učestvovali u recitatorskim smotrama, danima opštine, danima dobošara, književnim večerima. Zar su sada postali nepoželjni? Opasni? Ideološki neprikladni? Ili je možda jedina „krivica“ to što se okupljaju nezavisno, bez političkog pokroviteljstva?
Prosvetni radnici nisu tražili donacije, nisu tražili da im se nešto organizuje. Tražili su samo salu. Prostor. Zrak u zagušljivoj atmosferi političkih zabrana i proceduralnih izgovora. Ako se i to odbija, ako su i vrata kulture zatvorena za obrazovanje – gde će ta deca, koju oni uče, ikada moći slobodno da misle?
Direktorka KOC-a treba da odgovori na jedno jednostavno pitanje: da li oseća ličnu sramotu zbog ovakve odluke?
I drugo: kako misli da sarađuje sa prosvetnim radnicima u budućnosti? Ako je obrazovni kadar ove opštine obespravljen, ignorisan i institucionalno ponižen, onda nije reč samo o ličnom propustu, već o sistemskom gaženju dostojanstva profesije.
Da, ovo jeste skandal – i to skandal neviđenih razmera. U danima kada prosvetni radnici mole za prostor da razgovaraju o svojim uslovima rada i izazovima obrazovanja, neko im zalupi vrata pred nosom. Kome to tačno smetaju njihova pitanja? Njihov glas? Sada im jasno se kaže i očekuje se da slušaju ponizno i sa strahom – vi ovde ne pripadate. Da li je tako?
Zato ovo nije više samo pitanje salе, već pitanje principa: Ko upravlja institucijama? Građani ili partije? Ako su prosvetni radnici postali nepoželjni u kulturnim institucijama, sledeći korak može biti zabrana njihovog govora i u učionicama. A kad obrazovanje zanemi, preostaje samo propaganda. Vrata KOC-a Čoka su poslednja koja su trebala da budu zatvorena za prosvetne radnike, ovo je i simbolički, ali i bolno jasno.Da nije tužno, bilo bi groteskno.
Upravo zato – neka ova zabrana bude povod za širi dijalog. I neka bude jasno: prosvetni radnici nisu podstanari u svom gradu. Oni su nosioci društva. I ako su danas tražili prostor, sutra će s pravom tražiti ostavke!
Zato neka se zna: prosvetni radnici imaju pravo da zatraže odgovornost. Imaju pravo da traže ostavku. I imaju pravo da pitaju – ne samo direktorku, nego sve nas: gde je nestala kultura dijaloga, gostoprimstva i zajedničkog dobra?
Jer kad se kultura zatvori prosveti – ostaje samo mrak.
Kako saznajemo, Zbor prosvetnih randika opštine Čoka će biti održan u ponedeljak, ispred prostorija KOC-a u 17:00!!!
(Izvor: Facebook/Čoka bez cenzure)
Kulturno-obrazovni centar u Čoki (Foto: sd.rs)