U subotu, 17. maja kroz Sentu su prošli studenti biciklisti, koji su hitali u Suboticu na veliki studentski i građanski protest.

Iako smo kasno o tome bili obavešteni, rastrčali smo se da ih dočekamo, te su građani sami doneli ko je šta mogao i stvorilo se tu, u toj maloj Senti kod fontane, lepo posluženje, da se okrepe na putu svom. A najvažnije što je sve bilo od srca i niko nije bio plaćen niti ičim ucenjen da dođe.

A najviše su oni nas okrepili, napunili nam baterije i dali još više snage da nastavimo putem koji smo sebi zacrtali. Ta deca su ono najbolje što ova država ima. I istrajaće u onome što su naumili, a to je da svi zajedno konačno živimo u jednoj boljoj Srbiji. Mnogo boljoj od ove kolumbijske favele u kojoj sada živimo.

Celim putem od Kikinde smo ih pratili preko aplikacije, ali ništa nije moglo da nas pripremi na momenat kada su ulazili u Sentu.

Ta bujica mladosti, pozitivne energije i instant podizanje vibracije nikakvim rečima ne može da se opiše. Posmatrala sam ljude oko sebe, koji su, kao i ja, imali suze u očima i bili preplavljeni emocijama. I niko ih se nije stideo. Bile su to suze radosnice. Toliko ljubavi na jednom mestu. I da ne patetišem dalje, zaista je bilo veličanstveno. Konačno ispred gradske kuće u Senti nešto dostojno te stare, prelepe građevine. Ono unutra nećemo ni pominjati, a pritom tu ne mislim na secesionističke ukrase.

S obzirom da nas je čak i predsednik SVM-a pomenuo pre neki dan kao „onih tridesetak što dinstaju“, eto bilo nas je ovaj put čak i malo više „dinstera“, koji smo sa suzama u očima dočekali, ugostili i ispratili mladost našu koja se bori za to da svi zajedno osvanemo uskoro u boljoj, lepšoj, sjajnijoj Srbiji.

Ne bi nas ni on pominjao da mu nismo bitni zbog nečeg ili smo mu možda stali na žulj. Ko će to znati. Ali, nije ni on sada bitan.

A posebna kasta su oni koji nesuvislo komentarišu tu mladost, koja sija kao najjače svetlo u tunelu, naročito po društvenim mrežama, gde ne moraš imati ni profilnu sliku. Barem na lokalu, to su uglavnom osvedočeni neradnici, koji nemaju dana radnog staža, te su se zapravo morali priključiti stadu iz interesa, jer druge opcije i nemaju. Ima tu i onih koji love u mutnom otkad znaju za sebe, a oni opet spadaju u tu polovinu – interesnu. Onu drugu polovinu, čiji je mentalni sklop jednak jednoćelijskim organizmima (da, znam da ga nemaju), nije vredno ni komentarisati, sve je jasno čim otvore usta ili ne daj Bože nešto napišu, a uglavnom im je svima Dali omiljeni slikar, izgleda.

Pre izvesnog vremena sam imala raspravu sa jednim prijateljem, koji me je na neki način optužio da ne prihvatam činjenice, što se cele ove priče tiče, a ja sam odgovorila da činjenice, bilo kakve, prihvatam samo uz argumente, inače nisu činjenice. Elem, radilo se o narativu tipa da studente plaćaju iz inostranstva i bla bla. Dobro, eto to su te potpuno neargumentovane činjenice. Samo par pitanja akonto tih „činjenica“:

-Ko je na godišnjicu NATO bormbardovanja ugostio Gerharda Šredera kao najvećeg prijatelja?

-Ko je u vreme dok je vodio Vladu Srbije angažovao više svetski poznatih ličnosti da ga savetuju u ekonomskim pitanjima i spoljnoj politici?

-Čiji su savetnici bili Dominik Štros Kan, Alfred Guzenabuer, Franko Fratini i Jerg Heskens?

O kakvom vi gospodo zapadu i o kakvim činjenicama pričate?

I na kraju dana, ali nikako najmanje važno, kakav istorijski grandiozni fijasko i kakva deluzija predsednika nam… Kako je ono bilo tužno prevashodno… Neki izraubovani „umetnici“ koji se deru kao da im kožu svlače, besni predsednik koji očito do podne mrzi sve, a od podne sve ostalo… Lupetanje neko, ja nemam pojma da li ono uopšte iko više može da sluša, ja znam da ja odavno ne mogu.

I onda klasičan ćaci scenario, odnošenje stolica, trpanje koka-kolica, pljeskavica i tako… Tužno brate, tužno.

A u Subotici festival mladosti, bez obzira na godine – svih slobodnomislećih, lepote, pozitivne energije, zajedništva, svega onoga što nam je tako mnogo nedostajalo decenijama. I svira Beogradski sindikat, naravno. Oni kojima su koncerti zabranjivani, jer pevaju o istini. Eto, istina uvek izađe na videlo. Izaći će i ovaj put.

I biće izbori. A onda – pamet u glavu.

Isterajmo zlo i vratimo ovu našu divnu zemlju na ljudska podešavanja.

Dužni smo to i sebi, a i ovoj deci, koja su nam pokazala kako ljubav može promeniti sve.

I još nešto.

Najveći problem u ovoj celoj priči je taj, što je vlast samu sebe poistovetila sa državom.

Pa da bude svima jasno, pa i ćacijima.

Vlast nije država.

Država smo mi – građani iste.

A to, što je neko utripovao odavno da je Luj XIV, to je njegov problem i verovatno materijal za nečiju buduću doktorsku disertaciju.

Istorija će pamtiti svetlost, a oni koji su našu zemlju držali u mraku, biće zaboravljeni ili možda pamćeni samo kao primer kako ništa i nikada ne treba raditi.

Studenti biciklisti u Senti (Foto: privatna arhiva)