Povodom nemilog događaja koji se dogodio u jednoj školi u Senti, a gde je nastavnik udario dete na svom času, rodila su se razmišljanja, ali i isto toliko pitanja.

Odmah da naglasim,  tema ovog teksta nije zauzimanje bilo koje strane, s obzirom da ja lično nisam prisustvovala nemilom događaju, te i nemam realne činjenice. Tema je sasvim nešto drugo, a to je koliko smo mi ljudi skloni donošenju presuda, bez stvarnih činjenica.

Interesantno je koliko je ljudi na društvenim mrežama, bez da zna pomenute činjenice, osudilo dete, jer „sigurno da nije bio anđelak“.

Najlakše je osuđivati bilo koga, a ne znati pravu priču. To se jednostavno ne radi.

A priča, i mene su tukli, pa mi ništa ne fali, ne pije vodu.

Te priče, „batina je iz raja izašla“, takođe mačku o rep.

Fazon, naši roditelji nisu reagovali ako smo dobili šamarčinu u školi, ne pije takođe vodu. Moji vala jesu. Jedan jedini put me je učiteljica udarila kredom u glavu i zabolelo me je, te moji roditelji jesu reagovali. Zašto? Zato što se kod nas u kući fizička sila nije primenjivala. Niti smo je kasnije mi, kao roditelji, primenjivali nad našim detetom. Nasilje rađa nasilje i tu nema diskusije. To je začarani krug iz koga se teško izlazi. Deca koja su vaspitavana po tom modelu, njega kasnije uglavnom i primenjuju u daljem životu, jer za drugo ne znaju. Naravno da to ne znači da će sva ta deca postati nasilnici, ali je verovatnoća velika. Ne treba zaboraviti da deca imaju tendenciju da oponašaju delovanje svojih uzora, prema mnogim teorijama u psihologiji.

Elem, mene je zaprepastila činjenica sa početka teksta, a to je koliko lako su ljudi osudili dete, a ne pedagoga, koji ne bi trebalo da primenjuje fizičku silu kao metod kažnjavanja. Ako drugačije ne zna da uspostavi ili čak i očuva autoritet, onda nije za školu. Jedan odrastao, formiran i zreo čovek se ne služi nasiljem kao metodom vaspitavanja, osim ako mu nešto debelo ne fali.

I te priče „i mene su šamarali“, pa mi eto ništa ne fali. E pa, ne znate vi da li vam nešto zbog toga fali, jer su to stvari duboko potisnute i zakopane.

Nećemo sad ići i šamarati one koji su nam se zamerili ili koji nas nerviraju. Počevši od sebe, malo bi onda ljudi oko mene ostalo neišamarano.

Ako je šamaranje, udaranje, tako opšteprihvaćeno, zašto je onda nasilje išamarati ženu, muža, „kada nešto skrivi“?

Nemojmo zaboraviti da je i terorizam vid nasilja. A po nekoj definiciji, to je upravo u velikom ono, o čemu je ovde reč u malom.

Takvo razmišljanje je, dragi čitaoče, prevashodno opasno.

Onaj ko misli da se takvim načinom bilo ko vaspitava, debelo greši.

Naravno da decu treba vaspitavati, postoje različite metode za to, ali da se nasiljem bilo šta rešava, jer „dete je zaslužilo“, to je razmišljanje iz kamenog doba, očigledno karakteristično za Balkan, nadasve primitivno.  Da, ne treba od dece praviti piškote, ali je posao nas roditelja i pedagoga, da im ukažemo na postupke i primereno kaznimo. Nije sve baš tako crno i belo. Šamarčinom se ne postiže ništa, a poštovanje dece, ljudi, odraslih, bilo koga, se tako ne zaslužuje. Tako se postiže strahopoštovanje, koje je po definiciji samo to što jeste. „Poštujem te“, zato što te se bojim.

I šokantno je koliko zatvaramo oči pred nasiljem. Pa šta, malo šamarčić, detetu, ženi, mužu, kome god. Taj „šamarčić“ može nekom da ostavi ožiljak za ceo život i ne može ničim biti opravdan.

I onda, kada sledeći put eventualno zatvorite oči nad onim što ste čuli, videli, ali ipak odlučili da to nije vaša stvar, setite se da smo mi ljudi, društvena bića. I da svakim svojim postupkom doprinosimo društvu onakvom u kakvom želimo da živimo. Ako je nenormalno da neki tamo maskirani nasilnici tuku studente, ako je nenormalno da država teroriše ljude, onda je nenormalno i da jedan pedagog izudara učenika na svom času. Postoje i druge metode kojima je mogao da ga kazni. Moje dete nema pravo ama baš niko fizički da kažnjava. I da se to ikada desilo, ne bih bila u koži istog.

Nažalost, imala sam uvid u nekoliko slučajeva kada su deca redovno kažnjavana fizički, pa sam mogla da ispratim kako se to na njih odražavalo kasnije u životu. Trebalo im je mnogo da se od takvih stvari oporave i postanu stameni ljudi. Da postanu jedinke sigurne u sebe. Neki i nisu nikad.

Ako se pitate da li sam se umešala ili samo tu bez veze laprdam i delim pamet, naravno da jesam, smatrala sam to svojom ljudskom dužnošću, jer nisam mogla da zatvorim oči na nasilje i da se pravim da ništa ne vidim i ne čujem.

Dakle, biti roditelj, biti pedagog, biti čovek, jeste jedna nadasve odgovorna stvar. Svi mi utičemo na formiranje nekih budućih generacija. I ako im ne pokažemo pravi model, onda ne treba da se čudimo ako svoje probleme budu rešavali nasiljem.

I još jednom, a ako treba ponoviću to još sto puta. Nasilje ne rešava ama baš ništa, osim što donosi novo nasilje. Fizičko, psihičko, ekonomsko, kakvo god. Postoji mnogo vrsta nasilja. I umesto da pokušamo da ovaj svet u kome živimo učinimo makar malo boljim mestom, mi pravdamo nasilje, ali ga zato debelo osudimo ako se nama desi. To se zove – licemerstvo.

A to jeste bolest od koje pati ovo naše društvo.

Širenje ove teme i određivanje šta je nasilje, a šta nije, da li ga je neko zaslužio ili nije, naročito bez ikakvih validnih činjenica, otvara sasvim nove teme, koje ne spadaju u domen novinarstva.

Nasilje je nasilje. A ne metod vaspitavanja bilo koga. I ne postoje „vaspitni šamari“, samo pokazivanje nadmoći nad slabijim. A to je karakteristika slabih ljudi i uglavnom kukavica.

A evo ovako: Ako su ove sadašnje generacije toliko „grozne“, „nevaspitane“, „katastrofalne“, možda da probamo da im posvetimo malo više vremena, da ih saslušamo, da razgovaramo sa njima, da ih zaista čujemo… Možda se i iznenadimo, promenimo mišljenje.

I možda onda neki od nas shvate da nasilje, bilo kakve vrste, nije nikakva metoda vaspitanja. Već to što jeste – nasilje. I ne može se ničim opravdati.

Tačka.

(Foto: 24sedam.rs)