Često čujemo – a i sami smo više puta o tome pisali – da je Srbija zemlja neograničenih mogućnosti. Sada je postala ono, što njeni lideri odnedavno nazivaju ekonomskim tigrom, bastionom demokratije i najjačom državom u regionu. Nedostaje samo ona sentenca koja je mogla da se čuje pedesetih godina prošlog veka, da je „samo nebo granica“. Međutim, ni to nije daleko, jer će se za dve godine ovde održati svetski festival industrije zabave, Expo, za koji su mobilisani gotovo svi kapaciteti države. Grade se hoteli, stadioni, a možda će čak biti završen i beogradski metro, najavljen pre nekoliko decenija. Ili barem jedan njegov deo.

Svađanje sa teroristima?

U proteklih deset meseci masovnih demonstracija i protesta, vlasti su učesnike istih etiketirale raznim epitetima. Nazivani su državnim neprijateljima, stranim plaćenicima, teroristima i banditima. Šef države je sam davao ton u svakom pojedinačnom slučaju, a koji su uvlakački medijski radnici potom ponavljali do besvesti, do te mere da je čak i „omiljeni“ vlasnik jedne televizije navodnu pretnju demonstranata pučem shvatio doslovno, te kada je jedan od lidera stranke, koji je upravo bio imenovan za ministra doživeo moždani udar u studiju, rekao sledeće: „Ministar je doživeo državni udar“. Umesto „moždani“, rekao je „državni“. I tu je naučeni tekst uleteo onda kada nije trebalo.

Inače, sa studentima koje nazivaju teroristima ionako nema šta da se pregovara, oni su neprijatelji Srbije – vikali su isti ti propagandisti koji se nazivaju novinarima. I dan danas viču. Neću imenovati njihove novine ili Tv stanice, svako ih može pronaći pomoću daljinskog upravljača ili na kiosku sa štampom.

Vlasti su ignorisale demonstracije i proteste studenata i građana od novembra prošle godine, to je zahtev za raspisivanjem izbora, ali pre svega za pravdu i kažnjavanje odgovornih. Takođe su sumnjičili i da iza pokreta stoji strana intervencija i ustaška sabotaža. Svojsvenost diktatura je u tome što se uvek bore sa nekim spoljnim neprijateljem. Sećamo se, zar ne, druga Viraga iz čuvenog mađarskog filma Svedok (mađarska politička satira iz 1969. godine, prim.prev.): „Drugovi, međunarodna situacija eskalira!“ Jožef Pelikan ovo nije baš razumeo. Baš kao što ne razumemo ni mi ovih dana kada se osvrnemo oko sebe ili proverimo sadržaj naših novčanika.

A krajem avgusta, šef države je, na svoj uobičajeni teatralni način, poslao poruku demonstrantima, koje je nekoliko dana ranije nazvao teroristima: spreman je da sa njima razgovara o aktuelnim pitanjima na televiziji. Može da se razgovara čak i o prevremenim izborima koje su zahtevali mesecima.

Nenadležni

Neočekivani i zaista iznenađujući preokret u ponašanju šefa države nije iznenadio nezadovoljne studente i građane, a studenti su odmah i reagovali, odbijajući ponudu. Stigla je ne samo kasno, već i sa pogrešnog mesta. Naime, TV debate nisu nadležnost predsednika. To je posao političkih stranaka i kandidata tokom predizborne kampanje, tako da je besmisleno o tome govoriti pre nego što se raspišu izbori. A da i ne pominjemo da predsednik svih građana ove zemlje po važećim zakonima ni ne može da vodi kampanju ni za jednu političku stranku. Da, ali šef države, koji je pravnik, svakodnevno krši ustavne odredbe i zakone.

Samo dan nakon mirovne ponude, on je već promovisao regulaciju tržišta tokom još jednog svog televizijskog nastupa. Ministar trgovine i industrije, a u odsustvu ministra finansija, najavio je da će država ograničiti maržu. Kao rezultat toga, približno 3000 robnih artikala biće jeftinije. Sve je to izložio stojeći pored hrane i druge robe izložene u pletenim korpama – sa brojevima ispisanim kredom na dobro poznatoj tabli. Prema rečima stručnjaka, to je jedan spektakularan, ali neosnovan trik koji je prikladniji kabareu.

Inače, studenti koji protestuju su već prošle godine rekli: predsednik (prema srpskom ustavu) nema nikakva ovlašćenja (i) u ovim pitanjima.

Nedostatak autobusa

U međuvremenu, širom zemlje se organizuju kontraprotesti, pokušavajući da dokažu da je većina ljudi protiv blokada i demonstracija. Na ovim okupljanjima i u ovim šetnjama učestvuju samo zaposleni u državnim firmama i vatrene, čvrste pristalice naprednjaka, tako da tu masovnosti nema. Čak i u najvećim gradovima tamo ima samo nekoliko stotina ljudi, a komično je što niko od navodnih demonstranata, koji imaju preko šezdesetak godina čak ni ne zna u kojoj su firmi to dobili posao. Jedan od njih je čak i izjavio: „Mogli su da mi kažu već gde radim, jer sam već pet meseci zaposlen u jednoj državnoj firmi, primam platu i idem na demonstracije, uzmem dnevnicu, sendvič i mineralnu vodu, ali mi još nisu rekli gde mi je radno mesto.“ Dakle, nema više autobuskih karavana koji su prevozili partijske vojnike i sledbenike iz jednog grada u drugi, uključujući i one koji su na to bili prisiljeni.

Inače, prema rečima Duška Radovića, kome se ovaj citat pripisuje, onaj ko preživi pričaće. Jer onaj ko priča, nije sigurno da će preživeti.

Ipak, ja ostajem hroničar koji je već doživeo svaki preokret zlatnog doba. Pa ko preživi, neka priča.

Studentski protesti (Foto: Reuters/Mitar Mitrović)