Petak, 1. novembar 2024. godine, Dan Svih Svetih.

Plan je bio da svi budemo malo opušteniji, da ne treba da menjamo majicu, dok ažuriramo web stranicu, jer radimo od kuće, i da svi podelimo posao, da možemo da stignemo na groblje. A onda je u pola jedan telefon počeo da pišti. Prema prvim informacijama, na železničkoj stanici se srušila terasa i verovatno ima i poginulih. Onda je terasa postala krov, pa nadstrešnica i niko od nas nije stigao na groblje, svi smo sedeli ispred kompjutera.

Veliki broj kola hitne pomoći i vatrogasnih vozila nije slutio na dobro, kao ni činjenica da je ministar unutrašnjih poslova s vremena na vreme objavljivao da se broj poginulih povećava za jedan ili dva. Kada je u vestima zvanično objavljen broj od pet žrtava, stigla je pouzdana informacija od zaposlenog u Urgentnom centru da je zlo mnogo veće, da je najmanje trinaest ljudi poginulo usled urušavanja nadstrešnice. I uprkos pouzdanom izvoru koji je svojim očima video poginule, morali smo da sačekamo zvanično saopštenje u kom je pisalo: četrnaest ljudi je poginulo.

Drugim rečima, laganje od strane vlasti je počelo tog dana i od tada nije ni prestalo, dok je broj žrtava porastao sa petnaest u novembru prošle godine na šesnaest u martu ove godine.

Šta smo sve videli i čuli tokom ove jedne protekle godine? Gotovo da nije bilo nedelje a da se nije desio neki događaj vezan za urušavanje nadstrešnice. Ko zna koliko puta smo čuli da su vlasti sada predale svu dokumentaciju, samo da bi nekoliko dana kasnije saznali da je nešto ipak izostavljeno ili da nedostaju neki dokumenti. Odvijali su se studentski protesti, vlasti su stalno falsifikovale podatke o broju učesnika, a još uvek ne znamo ni to kakvo je zvučno oružje država upotrebila protiv sopstvenih građana 15. marta. U međuvremenu, oni koji su tukli i gazili ljude dobili su pomilovanja od predsednika. Premijer i njegov tim su podneli ostavke (kao i gradonačelnik Novog Sada), ali je formiranje nove vlade bila samo loše izvedena farsa, koja nije donela nikakve suštinske promene. Vlasti su nastavile da grade svoju paralelnu stvarnost formirajući studente 2.0, za koje su postavile čak i šatorski kamp u blizini Parlamenta, zatim novinarsku organizaciju od novinara koji šire režimsku propagandu, a planiraju i da osnuju advokatsku komoru koja podržava vlast…

A svima onima koji se i dalje pitaju zašto studenti i građani šetaju i protestuju, predlažem da pregledaju šta se dogodilo za manje od dvanaest sati 31. oktobra 2025. godine. To je bio taj dan, kada su vlasti odlučile – da po ko zna koji put – pokušaju da spreče ljude da stignu do mesta protesta i opet su odigrali scenu da vozovi ne saobraćaju zbog pretnje bombom, a ne idu ni autobusi. To je bilo zagrevanje, jer se predsednik nakon toga izvinio svim studentima, demonstrantima, onima koje je nedavno nazvao stranim plaćenicima, predstavnicima obojene revolucije koju je već pobedio i pomilovao one koji su tukli i šutirali demonstrante. Vlasti su svemu ovome dodale vrhunac kasno popodne, tako što su čekali do poslednjeg trenutka, da bi proglasili 1. novembar 2025. godine danom žalosti.

I posle svega ovoga, da li iko zaista veruje i može da izjavi da ono što ova vlast predstavlja jeste normalnost i da se tome moramo vratiti što je pre moguće?! Upravo zbog toga studenti šetaju, jer su siti ovih metoda i zato što ne žele da žive u jednoj takvoj državi u kojoj se ovo smatra normalnošću. A ni u takvoj u kojoj ljudi sa zebnjom ulaze pod svaku nadstrešnicu, jer ne znaju koliko je materijala ušteđeno tokom preskupe javne nabavke i da li je inženjer koji je potpisao upotrebnu dozvolu imao odgovarajuće znanje ili je pravo potpisa stekao samo zahvaljujući diplomi privatnog univerziteta, a dozvolu izdao po naređenju odozgo…

Oni koji se grčevito drže vlasti i raspodele javnih sredstava više puta su poslednjih meseci dokazali da normalnost shvataju kao ostanak na vlasti i da ih nije briga ako to košta ljudskih života. Da li većina misli drugačije, pokazaće se na eventualnim izborima sledeće godine.

1. novembar 2024. (Foto: beta.rs)