Odbrojavanje je uveliko u toku, Mađarska će birati poslanike 12. aprila. Ovde treba lepo reći da sto devedeset i devet članova dvestočlane Narodne skupštine biraju građani sa pravom glasa (i nacionalnog predstavnika, tako će ih biti dvesta), da Mađari koji žive van matice mogu glasati putem pošte, oni u inostranstvu u ambasadama, koliki procenat popularnosti trenutno mere anketari za koju stranku, kome se predviđaju šanse za pobedu…

Sve bi se ovo i moglo uraditi kada bi ovo bili obični parlamentarni izbori u našoj matičnoj zemlji, ali to sada nije slučaj.

Trenutna situacija je takva, da se svako ko prati mađarsku unutrašnju politiku praktično svakog jutra budi sa grčem u stomaku, jer se gotovo užasava toga kakve će vesti zateći. Međusobno pominjanje majke na društvenim mrežama, video snimci proizvedeni pomoću veštačke inteligencije i pretnje, zamenili su obaćenja i ohrabrenja koja su drugde uobičajena. „Ratna uporišta“ su već odavno formirana, te sada cilj gotovo više i nije ubeđivanje neodlučnih i onih koji nemaju pravo glasa: poenta je da se tabor održi na okupu, i da se pokušaju uplašiti oni, koji bi glasali protiv, ako je moguće.

Ulog nije mali, to je činjenica. Ulog je da li će Fides, koji je na vlasti već šesnaest godina, ostati na njoj, da li će Viktor Orban, aktuelni premijer, ostati na svojoj funkciji ili će većina Mađara glasati za novu snagu, stranku Tisa, i postaviti Petera Mađara na mesto premijera. Ostanak Fidesa bi prirodno značio nastavak trenutnog kursa: konfrontaciona politika sa onim zemljama i organizacijama sa kojima Mađarska ima savez bi ostala, i stvaranje bližih veza sa onima koji se protive ovim savezima u jednom ili drugom obliku. Konfrontacioni odnos sa raznim manjinama unutar zemlje bi ostao, kao i sve čudnija ekonomska politika, koja se, uprkos sve očiglednijim greškama, ne ispravlja. Ostao bi i sistem preraspodele, koji je već dugo neodrživ, a u kom se sve manje novca izdvaja za zdravstvo, obrazovanje i zaštitu dece, ali mnogo javnog novca i dalje završava u privatnim džepovima, privatnim institucijama i privatnim fondacijama.A ostao bi i „novogovor“, koji svemu daje imena poput „zaštita suvereniteta“, „ostanak van rata“, „konektivizam“, „zaštita porodice“, „društvo zasnovano na radu“, termine koji u stvarnosti znače nešto drugačije od onoga što bismo u prvi mah mislili. (Tako je to, kada neki Orvela čitaju ne kao upozorenje, već kao uputstvo za upotrebu…)

To, šta bi tačno značio dolazak partije Tisa, ne znamo. Stranka je predstavila svoj program: podebelo štivo. I ostvarivo. Poenta je da bi se zadržale pozitivne strane Orbanovih vlada i otklonile negativne, kao što se i može očekivati od dobrog izbornog programa. Prema delu koji se odnosi na nas, Mađare van granica Mađarske, naše pravo glasa bi bilo sačuvano, kao i sistem subvencija koje su nam obezbeđene. Značajan deo obećanja je usmeren na poboljšanje sistema koji zaista predstavljaju ozbiljne probleme za mađarsko društvo.

Veoma značajan deo mađarskog društva smatra da se čak i dobro funkcionišući sistemi umore posle šesnaest godina i da se isplati predati kontrolu novoj snazi, čak i ako stvari u suštini idu dobro. Međutim, stvari u Mađarskoj već dugo ne idu dobro. Pored činjenice da cene sve više izmiču kontroli, da je inflacija postala termin koji svi razumeju, da oni kojima je potrebna, vrednu medicinsku negu mogu da dobiju samo u privatnim ustanovama, da značajan broj škola već ima ozbiljne probleme sa kvalitetom obrazovanja, javno raspoloženje je takođe postalo otrovano: podela društva je toliko velika, da su govor mržnje i ocrnjivanje suprotne strane toliko uobičajeni, da izazivaju ozbiljno gađenje kod dobroćudnih osoba. Razumne debate i obrazloženi dijalozi su odavno prestali, ostala je samo jačina glasova i uvrede koje su ne tako davno nazivane onima „koje ne trpi štamparsko mastilo“.

Kao rezultat polarizacije, aktuelna predizborna kampanja nije donela sukom programa i argumenata. Gotovo nikoga ne ranimaju racionalni argumenti, emocije odlučuju.

Fides je shodno tome prestravljen. Ne bira sredstva, ignoriše stvarnost.

Vladajuća stranka pokušava da uplaši birače video zapisima koje generiše veštačka inteligencija, govoreći da možda i postoje problemi sa upravljanjem, ali ako bi došao neko drugi, to bi značilo sigurnu smrt.

Tisa, sa druge strane, okuplja stručnjake za koje se može poverovati da se i razumeju kako da poprave određene oblasti svoje stručnosti. I pred njima je program, za koji se mogu pozvati na odgovornost.

Istaživači javnog mnjenja nezavisni od vlade, već mesecima konstantno mere prednost partije Tisa. Oni bliski vladi, naravno, prednost Fidesa. Međutim, treba znati, da zbog specifičnosti mađarskog izbornog sistema, stranka može izgubiti čak i ako dobije više glasova od svog rivala. Ako ovu osobenost izbornog sistema spojimo sa činjenicom da veoma veliki deo ljudi više ne veruje protivniku ni kada kaže jednostavno „dobar dan“, već možemo početi da brinemo kakav će dan osvanuti u Mađarskoj 13. aprila.

Jer će podela duboka kao Marijanski rov ostati. Kao i mržnja koja je postala uobičajena.

Ako mađarsko društvo bude imalo sreće, pobednik će barem pokušati da zatrpa taj rov i konsoliduje javni diskurs. Odatle bi sve bilo mnogo jednostavnije i podnošljivije.

Marijanski rov (Foto: scienticifamerican.com)