Kada se u jednoj zajednici članovi osećaju loše, funkcionisanje zajednice je otežano. Spontano organizovane zajednice se vremenom raspadnu, a nasuprot tome, prisilne zajednice moraju preživeti, uprkos zahtevima mnogih, jer ljudi koji su „osuđeni“ na članstvo ne mogu ni tako lako pobeći iz njih, s obzirom da su vezani za zajednicu iz egzistencijalnih razloga, zakonske obaveze ili ih za nju vezuju neke druge okolnosti.

Ovo može biti radno mesto, neko telo, ali tu spada i škola. Ovo poslednje je jedinstveno po tome što je čovek primoran na njega još u detinjstvu, zapravo zbog godina, bez elementarnog izbora. Uglavnom roditelji biraju umesto deteta, ako uopšte imaju šta da biraju, s obzirom da u brojnim mestima funkcioniše samo jedna takva ustanova. Ako ovo i nije slučaj, mnoge praktične okolnosti utiču na odluku: blizina institucije, teritorijalnost, moguće finansijske implikacije itd.

Gore pomenuto već samo po sebi utiče na funkcionisanje zajednice, a na isto značajno utiču i unutrašnji odnosi, misija zajednice, praksa, pravila institucije i pridržavanja istih. Delom sve ovo formira sama institucija, a u velikoj meri organi vlasti i (zakonska) pravila koja upravljaju radom institucije.

Članovi zajednice reaguju na ovako nastale okolnosti shodno svojim duhovno-duševnim i društvenim stavovima. Na neke se čak i stabilne odrasle osobe teško prilagođavaju, a kod adolescenata mogu da se razviju osetljivi uslovi kao u vrzinom kolu, što tada može imati ozbiljne posledice.

Očekivanja, iliti potezanje noža zbog trojke

Nedavni slučaj u Đeru je uzdrmao zajednice u Mađarskoj, ali i prekogranične zajednice koje su se o njemu informisale iz tamošnje štampe. Jedan srednjoškolac, koji je inače dobar đak, živi u uređenim porodičnim uslovima, a kog je svako poznavao kao vrednog, primernog učenika, izbo je nožem razrednog starešinu i to u školi, na času. Neposredan razlog ovog neočekivanog postupka je bilo to što na pismenom nije dobio ocenu koju je očekivao, već „samo“ trojku.

Incident je imao snažan odjek u očima javnosti, a kako je tada i za očekivanje, mišljenja, komentari su se kretali na širokoj skali, od opšteg negodovanja, preko isto toliko stereotipa do raspoloženja za linčovanje. Kako je vreme odmicalo, počelo se činiti da su stvari zapravo mnogo složenije, s obzirom da je na videlo isplivala činjenica da je počinilac unapred izjavio, da ako dobije trojku (ne jedinicu!), „ubiće“ profesoricu. Pored toga, i ranije je bio sklon nasilnim ispadima, čak kažu i da je ozbiljan kompjuterski zavisnik, koji veoma mnogo vremena provodi igrajući agresivne igrice. Dakle, mogu postojati ozbiljni nedostaci u socijalnoj kompetenciji. Iz ovoga svega proizilazi da je moguće da se učenik osećao nelagodno zbog kombinacije školskih očekivanja i sopstvenih dostignuća. To ne samo da je na površinu iznedrilo zločin, već je i ozbiljno poremetilo funkcionisanje zajednice.

Test opterećenja

„Ono što radimo, nije obrazovanje, već institucionalizovano mučenje dece“ – napisao je jedan bivši profesor srednje škole na internet stranici diakparlament.hu. Ciljao je na preopterećivanje učenika, čega je očigledan primer da su današnji (prevashodno srednjoškolski) učenici „toliko isceđeni, da do polovine dana nisu više fizički sposobni da bilo šta korisno urade, a mi, pedagozi ili to ni ne primećujemo, i još im nešto natovarimo na vrat, ili pokažemo neko malo saosećanje“.

Da ne pomislimo da je situacija u Srbiji drastično drugačija. Jedna ogorčena majka je napisala otvoreno pismo ministru prosvete Šarčeviću, koje je objavila na svom profilu na društvenoj mreži, ali ga je okačila i na oglasnu tablu u školi svog deteta. Uglavnom ga optužuje za to, praćeno nizom razočaravajućih primedbi, da njena deca zbog previše školskih obaveza ne mogu da se bave ničim drugim, a neretko i zanoće, jer se ispostavi da je preopterećen radni dan kratak za sve obaveze.

Kašnjenje, bežanje, izostanci

U obrazloženju lošeg uspeha prošlogodišnje PISA ankete, Ministarstvo prosvete Srbije skrenulo je pažnju na simptomatsku pojavu, a to je da učenici u srpskim školama (pre svega veoma visok procenat u srednjim školama) mnogo izostaju sa nastave. Kašnjenja i izostanci u velikom broju, kao i mala motivacija učenika imaju barem toliki uticaj na rezultate koliko i javna potrošnja na obrazovanje i grčevita vezanost nastavnika da „prezentuju“ sadržaj putem monologa, a ne efikasnijim metodama.

Odnos učenika i škole (u najmanju ruku hladnog) dobro ilustruje činjenica da je tokom dvonedeljnog perioda skoro dve trećine srpskih srednjoškolaca barem jednom zakasnilo na čas, a još gore, da je svaki četvrti neopravdano izostao iz škole! Pojava poznata kao bežanje u običnom jeziku još je češća. Tokom posmatranog perioda, 41 procenat učenika je „zbrisao“ sa jednog ili više časova.

Ovo su poražavajući podaci i daleko su iznad proseka okolnih zemalja PISA studije OECD-a, kao osnove za poređenje. Čak i sam ministar Šarčević je priznao da ovo predstavlja veliki problem u srpskom obrazovanju. On je apelovao na roditelje da neprekidno opravdaju „begove“ svoje dece, ali i od lekara se lako može dobiti ovakav papir.

Neispunjena, ali overena (verovatno lažna) medicinska uverenja ponegde imaju ozbiljno crno tržište. „Kada bi svaki ovakav izostanak uzeli kao neopravdan, polovinu učenika bi trebali da izbacimo iz škola“ – rekao je.

I dok je sa uvođenjem elektronskog dnevnika (koji je navodno pretrpeo hakerski napad, a stručnjaci kažu da ima nestabilnu tehničku pozadinu, kao ni blizu besprekoran softver) broj izostanaka opao za dobru trećinu, primetno poboljšanje u ovoj oblasti se može očekivati tek kasnije, veruje ministar.

A da li će se i raspoloženje u školama time poboljšati, to niko ne može predvideti.

Ferenc BERETKA

Prevod : Ljudmila Janković Gubik