29. februara je republički parlament usvojio „Zakon o utvrđivanju statusa novorođene dece za koju se sumnja da su nestala iz Republike Srbije.“ Dok većina u parlamentu smatra da ovaj zakon omogućava da oni kojih se ovaj problem dotiče dobiju odgovore na svoja pitanja, dotle roditelji i rođaci nestale novorođenčadi smatraju da odštetom od deset hiljada evra država želi da zaključi ovaj slučaj.

U nekoliko organizacija podeljeni, postoji veoma veliki broj roditelja, rođaka, koji do dana današnjeg traže istinu o nekoliko stotina (po nekim procenama i nekoliko hiljada) nestale novorođenčadi, za koje su po rođenju u bolnicama tvrdili da su preminuli. Počev od 1960-tih godina prošlog veka, do dana današnjeg, novorođenčad su pod sumnjivim okolnostima proglašavali mrtvima i navodno kremirali – najčešće bez uvođenja u matične knjige rođenih, te nikakvi dokumenti ne dokazuju da su postojali. Po procenama Vojvođanskog Udruženja Nestalih Beba, počev od šezdesetih godina do 2000. godine nestalo je bez traga otprilike šezdeset hiljada beba. Po zvaničnim statističkim podacima, u navedenom periodu širom Srbije je proglašeno mrtvim 240.912 novorođenčadi, a za polovinu se sumnja da je nestala, od čega makar polovina u Vojvodini.

Yukom: Zakon je neprihvatljiv

„Sistematsko odlaganje je jedan od razloga zašto slučajevi nestalih beba nisu rešeni u Srbiji“ – izjavila je Katarina Golubović, predsednica Komiteta pravnika za ljudska prava Radiju Slobodna Evropa. Komitet novousvojeni zakon smatra neprihvatljivim. U argumentaciji na svojoj veb stranici, već su tokom novembarske rasprave naglasili da zakon ne podržava interese roditelja nestalih beba, isključivo odštetu. Smatraju da nedostaju mehanizmi za sprovođenje zakona, a po njihovom mišljenju zakonu nedostaju i takvi mehanizmi koji bi se pojedinačno bavili slučajevima, nego da odštetom nadoknade nameru države da zatvori istragu o otmicama dece.

„Smatram da je smisao u vezi nestalih beba taj, da nisu verovali roditeljima. Ovo je jedna stvar. Druga je činjenica da su niti sumnje dosezale do visokih zvaničnika državnog aparata. Deo problema proizilazi i iz činjenice da tužilaštvo nikada nije bilo potpuno samostalno i nezavisno od izvršne vlasti, a u slučaju ovih postupaka možemo govoriti i o sistematskim odlaganjima. Ove slučajeve nije moglo da sprovede medicinsko osoblje samo, neophodno je bilo uključivanje osoba koje iz drugih institucija, trebali su i socijalni radnici i matičari da bi se počinili ovi zločini. Iz ovog proizilazi da možemo razgovarati i o tome da su određeni visoki državni zvaničnici morali znati o ovim stvarima, na primer saradnici Ministarstva za rad i socijalna pitanja, koji kontrolišu rad socijalnih centara“ – tvrdi Katarina Golubović.

Da li su ovi slučajevi zastareli ili ne?

 Tokom glasanja o zakonu u parlametnu, naglašeno je, putem amandmana koje su predložili premijerka Ana Brnabić i čelnici organizacije roditelja nestalih beba, predviđeno je formiranje odbora koji će imati pristup dokumentaciji nadležnih organa, a koja se može povezati sa slučajem nestalih beba, što će omogućiti istrage.

Katarina Golubović ističe da postoje različita tumačenja pravnih osnova počinitelja za krivično gonjenje, pošto postoje slučajevi koji su se dogodili pre više od pedeset godina. „ Do sada je jedinstven stav tužilaštva bio da ne postoji pravni osnov po kom bi zastareli slučajevi koji su se dogodili 1960-tih i 1970-tih godina. Postoje različita tumačenja, na primer da su ove radnje nezavršene, te se može pokrenuti krivični postupak. Ali ovo tumačenje će ostati uslovno sve dok Republičko Tužilaštvo ne zauzme stav po ovom zaista osetljivom pitanju – tvrdi predsednica Yukom-a.

Donošenjem ovog zakona Srbija ispunjava obavezu prema Evropskom Sudu za Ljudska Prava, koju je 2013. uputio Srbiji, pošto se rodila prva presuda u vezi nestalih beba – izjavila je Mađar So-u Elvira Kovač, predstavnik SVM-a u parlametu. Naglasila je da ovaj zakon ne okončava istragu o ukradenim bebama, s obzirom da je reč o zločinu koji ne zastareva. 2013.godine, nakon što je Evropski sud za ljudska prava doneo presudu u vezi sa jednim od dotičnih roditelja, u kojoj je utvrdio da je povređeno pravo roditelja na porodični život, te je Srbiji naloženo da plati odštetu, te da uspostavi mehanizme koji će omogućiti roditeljima u sličnim situacijama da dobiju odgovore ili naknadu od države. Dodala je da će međunarodna DNK datoteka potpomoći istrage. Nacrt zakona je pratio Evropski savet, pa je donosioce zakona i savetovao predlozima. I primenu zakona će sa pažnjom pratiti stručnjaci Evropskog Saveta – tvrdi Elvira Kovač.

Brat, koji na papiru nikada nije postojao

Roditeljima nestalih beba ovaj novousvojeni zakon predviđa odštetu od deset hiljada evra. Oni roditelji, koji su još početkom 2000-tih godina organizovano počeli da traže odgovore u vezi svoje nestale dece, naglašavaju, da ne žele novac, već pronalaženje odgovornih i njihovo kažnjavanje.

Ibolja Farkaš iz Subotice je pre godinu dana razotkrila porodičnu tragediju, zbog koje je njena majka mnogo godina nosila crninu. Ibolja je još bila devojka, kad joj je baka govorila stvari poput “Joj, devojčice moja, samo da se ne upoznaš sa bratom i da sa njim ne započneš nešto”. Ona je to shvatala kao šalu, nije tome pridavala poseban značaj.

Imala je trinaest godina kada joj je majka preminula, pa od nje nije saznala detalje, a bilo joj je neprijatno da pita oca, jer je mislila da je možda prevara u pitanju. Između 2011. i 2012. njen otac je više puta pomenuo da ako on umre, možda se pojavi još jedan naslednik, Iboljin brat. Pošto je u međuvremenu preminuo i njen otac, nije saznala istinu. Pre nekoliko godina, njena kuma joj je kroz plač rekla: ne može više da drži istinu u sebi. “1963. ili 1964. kada je njena majka normalno iznela trudnoću, rodio se mali dečak, koga su nazvali Gabor. I majka i otac su videli i čuli prvi plač zdrave bebe. Dali su joj dete na podoj i ništa nije ukazivalo na to da beba može da premine. Porodilište tada nije bilo u bolnici, već u zgradi današnje srednje ekonomske škole” – ispričala je Čaladi Ker-u Ibolja Farkaš ono što je čula od svoje kume.

„Taj dan kada su trebali da izađu iz bolnice, rekli su mom ocu da majka može da izađe, ali mališa ne, jer je preminuo. Nisu mogli da shvate šta se uopšte dogodilo. Prema rečima majke, prethodno veče je još sve bilo u redu, podojila ga je, a ujutro su joj rekli da je beba umrla. Kada su zatražili telo bebe, da bi mogli da ga sahrane, dobili su odgovor da ne može, jer su je već kremirali, pošto je to postupak u ovakvim slučajevima.” Kada se ovo desilo, i lokalna štampa je pokušala da istera na videlo, šta se to događa u subotičkom porodilištu, pošto je te godine umrlo dve stotine beba.

Posle kratkog vremena, majka Ibolje Farkaš je pala u depresiju, a njen otac je otišao u porodilište, ne bi li bar neki dokument dobio, ali nije bilo ni izvoda iz matične knjige umrlih, niti iz matične knjige rođenih, pa Gabor na papiru nikad nije ni postojao. Iboljina kuma je savetovala njenoj majci da što pre ponovo zatrudni, da bi mogla da zaboravi ova događanja. Tako se i dogodilo, pa je 1965.rođena Ibolja Farkaš, koja se neadvno upoznala sa Miroslavom Tonkovićem, koji joj je pomogao da stupi u kontakt sa šefom jednog kragujevačkog udruženja. Po njihovom savetu, prvo je otišla u gradsku kuću, gde su je slali od kancelarije do kancelarije, ali nije uspela da dođe ni do kakvog dokumenta. Potom je potražila bolnicu, gde su joj rekli da tu nema šta da traži, ako nešto želi, neka to proba da ostvari pravnim putem. Zatražila je informacije sudskim putem, pozivajući se na pravo slobodnog pristupa informacijama, na šta je dobila odgovor da ne postoje nikakve informacije. Potraga za bratom Ibolje Farkaš – gde god da je probala – vodila je u slepu ulicu, jer su se svuda ogradili od toga da joj daju bilo kakvu informaciju.

Ako treba, organizovaću i peticiju!

„I dan danas se događaju ovakve stvari, pa me je posle članka u Čaladi Ker-u potražilo više majki, koje takođe traže svoju nestalu decu – tvrdi Ibolja. – Moje mišljenje je da nestalo novorođenče ne može da se isplati, a to mišljenje dele i ostali roditelji, koji žele da pronađu svoju decu. Posle objave, moja majka je tražila mog brata, a ja sam nastavila potragu. Načisto sam sa tim da ako bi se moj brat i pojavio, nije sigurno da bi prihvatio činjenicu da je on moj brat, ali bi bar saznao šta se dogodilo i da i ja postojim. Deset hiljada evra je smešna suma, samo zbog toga da stave svemu ovome tačku na kraj. Ove majke, koje su devet meseci svoje dete nosile pod srcem čuju u svojim snovima plač svoga deteta. Prošle nedelje sam se srela sa jednom majkom koja je pre 17 godina rodila blizance, devojčica je živa, dečak je nestao. I ona traži svoje dete, priključila se jednoj subotičkoj organizaciji, jer tvrdi, oseća, da je njen sin živ.

Po Ibolji Farkaš, krađe novorođenčadi se nisu dešavale samo u nekadašnjoj Jugoslaviji, ona tvrdi da se slični slučajevi događaju i sada, samo je postupak drugačiji.

„Sigurna sam da se ovakvi slučajevi i danas dešavaju, samo ove stvari drugačije sređuju, zato što je sve ovo podiglo veliku prašinu, a i Evropski sud za ljudska prava je izjavio da ovakve slučajeve treba istražiti.

Naša sagovornica ne isključuje ni takvu mogućnost, da su i predstojeći izbori uticali na donošenje ovog zakona.

„Moguće je, da je ovo politički potez pre izbora. Ako bih ja sad pronašla svog brata – taj osećaj se ne može isplatiti sa deset hiljada evra. Ili ona žena koja 17 godina traži svog sina. Šta vredi više? Moji roditelji su preminuli, nemam nikog, znate li koliko bi meni značilo da pronađem svog nestalog brata?” – postavlja Ibolja pitanje.

„Ceo moj život bi se u potpunosti promenio”.

Donošenje novog zakona Ibolju Farkaš ne ograničava u tome da nastavi potragu za svojim bratom.

„Sigurno da neću odustati i dalje ću tražiti svog brata. Da je moja majka živa i da treba da bira, da li će da dobije deset hiljada evra ili da joj donesu sina – sigurno bi odlučila ovo potonje. Sigurna sam da bi i većina mojih poznanika, koji su u sličnoj situaciji odlučila isto. Kada bi samo na jedan dan ili jedan sat mogli da vide svoje dete, i to bi bilo dovoljno, samo da znaju da su živi i da su na dobrom mestu. Ja neću odustati i znam da ima mnogo njih koji isto razmišljaju.”

Ibolja Farkaš ovaj razgovor zaključuje time da potraga za njenim bratom nije završena stvar za nju i dodaje, ako treba, organizovaće i prikupljanje potpisa u Subotici u cilju toga da se ne stavlja tačka na slučaj nestalih beba.

Žaklina VIGI ŽOLDOŠ

Prevod: Ljudmila Janković Gubik