Umesto dvadeset i osam dana karantina četrnaest, nonšalatni brifing, razlike u komunikaciji između nemačkih i srpskih vlasti – jedan Vojvođanin koji je u ponedeljak stigao iz Nemačke kući, ispričao je našoj redakciji kako je putovao, a dotakao je i to kako su ga primili na beogradskom aerodromu i kakav je stav Nemaca po pitanju korona virusa.

„Na nemačkom aerodromu niko nije nosio masku, a kada smo razgovarali sa našim domaćinima, rekli su nam da su načisto sa posledicama virusa, ali se ne nerviraju, nego pokušavaju da pristupe problemu odgovorno. Najinteresantnije je to da misle da je teško zaustaviti ovaj virus, i mnogi će morati da prođu kroz to, međutim, smatraju da je veoma važno, a to i nemačka država vidi kao prioritet, da se ne razbole svi odjednom, jer onda u opasnost dolazi i zdravstveni sistem. Bez lekara i medicinskih sestara mogu se javiti ozbiljne poteškoće, da ne prođu tako kao Italija, gde ne mogu da se izbore sa situacijom“ – rekao je muškarac, koji je dodao da je i njihovim nemačkim kolegama bilo čudno što je Srbija proglasila Nemačku žarištem, a u Švajcarskoj sa osam miliona stanovnika registrovano je 2200 obolelih, a u Nemačkoj sa osamdeset i tri miliona stanovnika registrovano je sedam hiljada.

Po izveštajima naših čitalaca, u Beču su se susreli sa više ljudi koji nose maske, a na beogradskom aerodromu su svi bili obučeni tako, kao da se ponovila černobilska katastrofa.

„Nas su odmah sproveli u jednu malu prostoriju, a jedan je i pomenuo, da, ako među nama ima inficiranih, onda će nas nekolicina i dobiti virus, jer nas je pedesetoro bilo zatvoreno. Uzeli su nam podatke, dobili smo jedan odštampani papir gde da se javimo, ako eventualno želimo da se testiramo. Navedene brojeve telefona je moj poznanik uzalud okretao, bukvalno su se izdrali na njega, i prvo su ga pitali ko mu je dao taj broj, onda su ga obavestili da se javimo ako osetimo neki od simptoma korona virusa, a do tada da ostanemo u kućnom karantinu“ – ispričao je čovek. I on i oni koji su putovali sa njim su dobili četrnaestodnevni karantin, a ne dvadesetosmodnevni, iako Nemačka spada u one države koje je Srbija procenila žarištem.

Na aerodromu je jedan saradnik ministra zdravlja držao brifing u vezi kućnog karantina, ali je samo polurečenice podelio sa njima, govorio je tako, kao da svi već sve treba da znaju o tome, ali mnogi nisu imali pojma o čemu priča, a iz onoga što je objasnio nisu ništa razumeli, jer najviše njih nije načisto ni sa osnovnim pojmovima.

„Posle govora predsednika u nedelju uveče, više njih me je pozvalo i pitalo da li sam još živ, šta je sa mnom. Verovatno je najveća razlika između komunikacije dve države ta, što Nemci ne paničare, svi se trude da se ponašaju odgovorno, dok su ovaj virus u Srbiji prvo nazvali najsmešnijim, da bi u nedelju uveće srpski predsednik govorio o ratu protiv nevidljivog neprijatelja, a time je dodao još jednu porciju psihičkog pritiska onim ljudima kojima još uvek u sećanju žive ratne godine.“