Šta je potrebno da bi neko bio srećan i uspešan u životu?

Kakav je kao dete bio neko ko je postao poznati i priznati matematičar kao odrastao, koga je potražila NASA i čija predavanja interesuju ljude u celom svetu? Šta je njegova majka rekla na to da je njen sin izabran među članove Kraljevskog društva prirodnih nauka u Velikoj Britaniji? Ova pitanja su se rojila u meni dok sam bila na putu prema penzionisanoj nastavnici Izabeli Šili – koja živi u jednoj kući u Subotici u Kertvarošu, gde su odrasli Endre Šili, oksfordski profesor i njegov brat Zoltan, marketinški stručnjak koji živi u Budimpešti, nekadašnji novinar.

Gospođa Izabela, koja je u maju proslavila 91. rođendan, sa osmehom me je dočekala onog kišnog dana kada sam stigla kod nje. Kad sam zakoračila u njen dom, preplavio me je mir i razgovarali smo tako prijatno, kao da se poznajemo decenijama. Verovatno i da, jer je mojoj majci bila razredni starešina i nastavnica mađarskog u osnovnoj školi.

-I volela sam da predajem i nisam. U zavisnosti od toga gde sam dospela. Decu sam uvek volela. Kada sam otišla u penziju, pozvana sam u katoličku gimnaziju Paulinum i tamo sam predavala do svoje sedamdeset i druge godine – sećala se gospođa Izabela, koja se sa mužem iz Novom Kneževca preselila u Suboticu, kada su je zvali da predaje na Višoj građevinskoj školi. Tada su sagradili i kuću u kojoj i dan danas stanuje.

U kući su vladali mir i ljubav

-Nikada nisam bila stroga. Moj muž je ponekad bio, ali u ovoj kući nikada nije bilo svađe. Dešavale su se poteškoće, i uvek sam se trudila da ih deca ne osećaju. U porodici je uvek vladala uravnotežena atmosfera, a vodila nas je ljubav. Deci nije potrebno ništa drugo osim ljubavi i brige. I da ih saslušate. Uvek sam izdvajala vreme za razgovor sa njima. Verovatno je i to pomoglo da oboje pronađu svoje mesto u svetu – rekla je Izabela.

Kada sam pitala kakvi su bili Endre i Zoli kao deca, rekla je da su dva dečaka bila veoma različita:

-Endreu je uvek trebalo reći, siđi više iz sobe, dosta si učio, idi malo napolje. Zoliju obrnuto: njega je trebalo pozvati unutra da konačno sedne malo da uči. Ali nismo se nikad nijednom od njih dvojice mešali u izbor karijere, jer je to njihova odluka, njihova sreća. Moj muž se nije radovao kada je Endre izabrao matematiku, ali sam mu rekla da se ne meša. Kao što se nismo mešali ni u Zolijevom slučaju, kada je odabrao arapski smer na fakultetu. To je bio težak period, zato što se moj muž tada ozbiljno razboleo, kada su momci bili na fakultetu. I njih je pogodila smrt oca. Ali su obojica našli divne partnere sebi i svoje mesto u životu. Moja deca i dan danas jako vole da dođu kući. I moji unuci vole ovde, iako oni manje dolaze, naročito Endreova deca, jer su se već u Engleskoj rodili i odrasli. Istina, sin mu je učio režiju u Beogradu i sada tamo živi. Ćerka uči u Oksfordu. Sa Zolijevim ćerkama imam bliskiji odnos, one mogu češće da dolaze. Tada je puna kuća. Nema veće radosti i priznanja od toga što se i dan danas rado vraćaju kući i provode ovde vreme.

Kada sam pitala Izabelu o tome šta njoj znači što je njen sin  izabran među tako prestižne ljude kao što su Isak Njutn ili Dejvid Atenborou, gospođa Izabela je ustala i pokazala mi neke stručne knjige koje je njen sin napisao.

-Ja ni ne znam šta znači takvo priznanje. Endre je vrlo skroman, samo radi i radi. Nerado govori o svojim uspesima. Sada puno putuje, svuda u svetu ga pozivaju da predaje, a ima i mnogo svojih studenata na Oksfordu koji doktoriraju. To je velika stvar. A meni naravno velika radost – rekla je gospođa Izabela.

Endre, čime se ti baviš?

I sa Zoltanom Šilijem, Endreovim mlađim bratom smo se sreli u Subotici. Često dolazi kući kod majke, i 91. rođendan gospođe Izabele su zajedno proslavili u Kanjiži, na Tisi. Tokom našeg razgovora je pokušao da osvetli ono što radi njegov brat, na čiji rad i personalnost je beskrajno ponosan.

-Kada sam zamolio Endrea da mi ispriča čime se zapravo bavi, šta je to numerička analiza i izračunavanje verovatnoće, dao mi je nekoliko primera za to, za kakve su ga poslove već tražili: imao je jedan zadatak, da su ga Indijci zamolili da izvrši proračun verovatnoće, kolika je mogućnost da će se u pasti za zube koja sadrži sedam boja one pomešati. Zatim je u NASA-inoj svemirskoj letelici bio problem da su keramičke pločice otpale od trenja kada je poletela, pa se zbog toga probušila. Endre je trebao da izračuna na osnovu verovatnoće kako se trenja mogu svesti na minimum. Ali to je samo delić onoga što on radi. Setio sam se jedne uspomene vezane za njega, koja možda svedoči o tome kakva je on osoba. Zajedno smo živeli u Beogradu za vreme studija, on je i tada konstantno radio. Mi smo kod kuće igrali karte i bili smo prilično glasni. Živeli smo u jednoj sobi, a kada se on kasno uveče vratio kući, izvadio je papir, olovku i počeo da piše, rešavajući svoje jednačine. Pitao sam ga da li mu smetamo. Ali nismo mu smetali. I svako ga je takvog prihvatio. Nije uobičajena figura. Uspeh ne dolazi iz urođenog talenta, već je plod rada. Potreban je za to karakter, unutrašnja motivacija, ali da bez rada to može da ide i da je neko rođen kao genije, e za to nisam čuo. Sve što je rekao je da će u junu biti jedna ceremonija na kojoj će njihova imena Njutnovim perom biti zapisana u veliku knjigu. Mislim da ni ne shvatamo značaj toga. Za mene je on čovek dostojan divljenja koga izuzetno poštujem.

Da li je to bilo tako i kad ste bili deca?

-Tada je bilo sasvim drugačije (smeje se). Nisam voleo starijeg brata, jer su me stalno upoređivali sa njim. A Endre pak… Meni su uvek govorili, Zoli, uđi unutra, treba da učiš. A njemu opet: Endre, idi napolje, dosta si učio. Svojim roditeljima možemo da zahvalimo da smo naučili engleski, a i dobili muzičko obrazovanje. Jako smo im zahvalni, jer nam je to pružilo bazu u životu. I na kraju krajeva, i on je našao svoje mesto, a i ja. Jako sam bio srećan kada sam radio kao novinar, jer sam na novosadskoj televiziji imao priliku da radim sa takvim ljudima kao što su Gabor Bodiš, Arpad Nemet, Bela Garai, Zoltan Čorba, Janoš Kubat, Hajnalka Buda i mogao bih još da nabrajam. Onda sam dospeo u Budimpeštu i video da kako se menjaju politički pravci, menjaju se i novinari. Tada sam se i ja prebacio. Napokon sam se pronašao u korporativnoj komunikaciji. Preko Martike Blaška, koja je u to vreme radila u kancelariji Mađara preko granice, dobio sam posao u British American Tobacco, gde sam naučio PR i detalje o lobiranju.

Premda niste učili ni novinarstvo ni marketing. Zašto ste odabrali arapski smer?

-Bio sam i stjuard. U to vreme sam video veliku perspektivu u tome da govorim arapski jezik, jer je tadašnja Jugoslavija imala jako mnogo arapskih kontakata. Završio sam arapsko – turski smer, učio sam u Beogradu, pa sam potom proveo dve godine u Kairu. Nažalost, zbog toga što arapski jezik nisam koristio, dosta sam zaboravio, ali sam upoznao jedan veoma zanimljiv svet.

Endre Šili je rođen u Kuli, 21. juna 1956. godine. Danas je već dvostruki državljanin, britansko – srpski, ali mu je mađarski maternji jezik, i smatra se Mađarom. Na Beogradskom univerzitetu je učio matematiku, te je kao stipendista British Council-a mogao da nastavi na fakultetu Reading i na koledžu Svete Katarine u Oksfordu. Doktorirao je 1985. godine na Beogradskom univerzitetu. Na Oksfordu je prvo postao asistent u nastavi, a zatim i profesor, njegovo glavno područje istraživanja je analiza numeričkih algoritama. Svoj rad je tako sažeo, da pokušava da pronađe što bliže rezultate složenih i zamršenih jednačina koje možda čak i nemaju rešenje. Njegova istraživanja se koriste u oblastima kao što su meteorologija i vazduhoplovna industrija.

Kraljevsko društvo osnovano 1660 godine, je najstarije i jedno od najpatiniranijih naučnih društava na svetu, čiji su prethodni članovi bili i Isak Njutn, Čarls Darvin, Albert Ajnštajn i Stiven Hoking. Pored podnošenja naučnih radova i publikacija, za sticanje članstva su potrebne i preporuke dva člana. Jedan od odbora društva bira nekoliko naučnika od oko 800 do 1000 kandidata koji bi mogli da budu primljeni u Kraljevsko društvo. Ove godine ovu čast će imati 50 ljudi.

Endre Šili je zavoleo matematiku tokom srednjoškolskih godina, a u trećem razredu srednje škole je odlučio da postane matematičar, zahvaljujući profesoru Mihalju Vermešu. Rekao je da mu je matematika ranije bila dosadna, ali se zahvaljujući profesoru Vermešu zaljubio u ovu nauku. Ali knjige svog oca koji je bio inženjer, uvek je rado listao, u njima je video samo jednačine i brojeve i uvek je želeo ra razume i reši šta se skriva na ovim stranicama, rekao je jednom.

U jednom svom ranijem intervjuu je rekao da je u nižim razredima osnovne škole imao problema sa matematikom, jer nikako nije mogao da nauči kako se pravilno piše broj osam. Otac ga je strpljivo učio, ali ga on i dan danas piše onako kako ga je prvobitno naučio: nacrta jedan mali krug iznad i jedan veliki ispod.