Daleko je još datum vanrednih izbora, ali kampanja već traje duže vreme i sa prolaskom dana i nedelja, biće sve grublja. Partije na vlasti se suočavaju sa sve više napada i povremenim udarcima ispod pojasa.

Raštrkana i zbog toga i prilično slaba opozicija pokušava nekako da se utrpa između vodećih političara i predsednika države sa raznim stvarnim ili izmišljenim pozadinskim vestima.

Sumnja se međutim, da Vućićev štab možda ima veze sa „rasturanjem“ raznih glasina i poluistina, naime i sam predsednik je reagovao na vesti u malotiražnim novinama, rekavši da u redovima Srpske napredne stranke ima na „desetine trojanskih konja“. Ovom izjavom je predsednik posejao seme sumnje i pojačao prethodne špekulacije, da se Nebojša Stefanović, bivši ministar unutrašnjih poslova konfrontirao sa svojim šefom u tajnosti, pa čak može i da ga izgura sa njegovog mesta. Međutim, šanse za to su vrlo male, jer režimski lojalni mediji pokušavaju da neobuzdanim tračevima izgrade najjači mogući kult oko njega. Čak i oni koji se malo razumeju u politiku takoreći na dnevnom nivou mogu da vide, pročitaju, iskuse, da se u ovoj prilično usko skrojenoj zemlji ništa značajno i manje bitno ne može dogoditi bez prisustva, odnosno odobrenja predsednika stranke i države.

I njegova dvostruka pozicija deluje čvrsto i zbog toga, jer je opozicija prvenstveno zaokupljena sobom (što znači, međusobnim trvenjem i podelom pozicija negde tamo u daljini). Iako unutrašnja opozicija može postojati u okviru Srpske napredne stranke, otvoreni sukob sa liderom jednak je gubitku milosti i funkcije. Odličan primer za to je sadašnji ministar odbrane, koga su preko noći smenili sa čela beogradske organizacije. Premda je on važio za drugog čoveka stranke.

Ovaj slučaj, u veoma blagoj formi podseća na IV (brionski) plenum JKP, održan 1966. godine, kada su Aleksandru Rankoviću, uglavnom pod izmišljenim optužbama, oduzete sve stranačke i državne funkcije i praktično je prognan u svoju vilu u blizini Dubrovnika.

Mogao je i gore da prođe, ali je na njegovu sreću, politički logor na Golom otoku, poznat i kao jugoslovenski Alkatraz, zatvoren deset godina ranije.

Da se vratimo u sadašnjost, postavlja se pitanje zašto je predsednik stranke govorio u množini, kada je pomenuo trojanske konj(e). Pa, oni upućeni kažu, da je nekolicina njih u vladi još u nevolji, jer se ponekad drznu da imaju sopstveno mišljenje. S druge strane, prema njegovom mišljenju, previše i uvek figuriraju pozitivno u javnosti. Lista objavljena u opozicionim medijima je prilično kratka. Na njoj su samo Marija Obradović, ministarka za državnu i lokalnu upravu i neuništivi „plavi ciklon“ Zorana Mihajlović.

Međutim, ova potonja će teško dospeti na „gubitničku listu“, jer ima odlične veze sa Zapadom, i kao rezultat toga, koristi (i) državi, što nije sporedno sa stanovišta političke propagande.

Napad tabloida ne može biti potpuno neosnovan ( i nedozvoljen sa najvišeg nivoa), jer u poslednje vreme ove dve žene, a paralelno sa njima i Stefanović i bivši ministar odbrane, a sada ministar unutrašnjih poslova Vulin, ne mogu dovoljno da izraze svoju lojalnost Vučiću. Njihove izjave sada već postaju neukusne, dok naglašavaju njegove zasluge. Premda bi mišljenje o tome, za šta je zaslužan dupli predsednik, možda trebalo prepustiti građanima, a ne da dupelisci to stalno drže na dnevnom redu i sve na to da podsećaju.

Zapravo, ovo naizgled nepoverenje jednih prema drugima mora se prihvatiti sa snažnim rezervama, jer se približava 3. april, dan izbora, i pošteno unapred je potrebno pokazati ljudima „ko je gazda u kući“, odnosno, osvestiti im glavne (čak i večne) težnje prema potrebi za moći. Na osnovu ove logike, Vučićevo negodovanje što se neki ljudi previše pojavljuju u medijima, a što je još gore, u konstantno pozitivnom kontekstu, može se smatrati i realnim, jer time povećavaju sopstvenu popularnost. Jer ovo čak može dovesti do relativno jake konkurencije, s obzirom da svaki od političara želi da se probije na što je moguće višu poziciju na vlasti. Međutim, u trenutnim okolnostima je to neprihvatljivo, a ako pomenuti ne dođu sebi sami od sebe, to jest, ako istraju u svojim neizrecivim političkim apetitima, tada najmoćniji čovek u državi sigurno ima moć da pokosi njihove težnje. I ovde se čak možemo i pozvati na slučaj Ranković.

Ali teško da je potrebno ozbiljno shvatiti špekulacije i informacije iz „pouzdanih izvora“ opozicionih medija u tom pogledu. Ulog je prevelik, da bi bilo koji aktuelni političar iz prve garniture bio spreman da rizikuje „sve ili ništa“, jer im je ukus prosperiteta, publiciteta i moći već ušao u krv. I niko od njih se toga ne bi rado odrekao zbog opozicije vlasti, koja obećava veoma mali uspeh.

A takođe je dobro poznata i činjenica, da je u izbornoj kampanji praktično sve dozvoljeno. Čak i „proizvodnja“ ovakvih lažnih trojanskih konja.

Foto: lovis.com