„Ove ubice su bili uzorni očevi, porodični ljudi koji su išli u crkvu, koji su živeli među nama“

Od malih nogu se interesovao za to šta motiviše ubice, čitao je mnogo krimi romana. Njegovo interesovanje za pozadinu iza ovakvih dela nije jenjavalo, pa je studirao psihologiju, a potom i kriminalističku psihologiju. Danas se dopisuje sa serijskim i masovnim ubicama, kaže zbog toga, jer želi da razume njihove motive, prepozna obrasce ponašanja, a sve to samo zbog toga da bi u budućnosti iste mogli da prepoznamo na vreme i zaštitimo svoje najmilije. Arpad Tot, koji je rođen u Subotici, ali živi u Budimpešti, u slobodno vreme je nespretni klovn Fondacije Radosni Pomagači, koji ume da nasmeje i najbolesniju decu u bolnicama.

Šta se krije iza ovog, možemo ga nazvati zaista posebnog hobija?

-Jako sam voleo Šerloka Holmsa, kriminalističke romane, stripove, interesovalo me je šta i zašto ubice rade, ali ono što je verovatno najvažnije je to, što me je već tada zanimalo, kako bi mogli da prepoznamo potencijalnu opasnost. Većina ovih ljudi su narcisoidni, sociopate, psihopate, i kako bi bilo dobro da možemo da zaštititimo naše najmilije od njih, kada bi mogli da im kažemo na šta da obrate pažnju na prvom sastanku. To što je neko psihopata, nije sigurno da će i ubijati, ali može da uzrokuje duševnu povredu, traumu. I pomislio sam da kontaktiram američke serijske ubice, jer ko bi mogao dati bolje objašnjenje za takvu motivaciju od njih samih. Pre šest godina sam naleteo na društvenu stranicu jedne gospođe koja je bila jedna od preživelih jednog od serijskih ubica, Teda Bandija. Tada se još nisam dopisivao ni sa jednim ubicom. Kasnije mi je dala i intervju i uspeo sam da se sretnem sa preživelim serijskog ubice Zodijaka. Imao sam dva sagovornika, ali sam smatrao da treba saslušati i drugu stranu. Čitao sam o jednom Amerikancu koji se osamdesetih i devedesetih dopisivao sa jednim ubicom i napisao je knjigu o tome. Tada sam dobio ideju da bih i ja mogao da im pišem.

To je tako jednostavno? Bilo ko može da napiše pismo ovim zločincima?

-Zapravo da. Ima ubica koji nedeljno dobiju i nekoliko stotina pisama. Ja to tada nisam znao, mislio sam da ću biti jedini koga će oni zanimati. Ali nije priča ipak tako jednostavna. Poslao sam jedno, dva pisma, čekao sam mesec dana, pa su se pisma ili vratila ili nisam dobio odgovor. Onda sam pozvao telefonom zatvor, pa su mi objasnili da moram da navedem tačan poštanski broj i tada su mi rekli da bi bilo najbolje kada bih razgovarao sa FBI-jem. U FBI-ju su mi samo toliko rekli da dok nemam nameru da ih izvedem odatle, radim šta god hoću. Prvo sam kontaktirao ubicu sa Zelene reke, koji je ubio 71 prostitutku, barem je dotle brojao. Sada sam stigao dotle da sam nabavio kontakt 400 ubica, a trenutno se konstantno dopisujem sa njih 22.

Kako uopšte započinjete? Verovatno nije jednostavno sastaviti prvo pismo, ako se čovek nada i odgovoru…

-Kada odlučim kome ću pisati, onda pokušam da uspostavim kontakt sa rođacima, prijateljima, preživelima. Ima onih koji rado daju intervju, a ima i onih koji uopšte neće o tome da pričaju. Imaju grižu savesti, zato što godinama apsolutno ništa nisu primetili. Ubice tačno znaju šta su počinili. Prvo ispitam sa kim ću se dopisivati. Na osnovu toga sastavim početno pismo, uvek naglasim da pišem iz Evrope, jer su oni narcisi, ponosni, da su i ovde čuli za njih. Posle nekoliko razmenjenih pisama naposletku govore sve više o sebi. Jedan serijski ubica može da ubija i više decenija, s vremena na vreme, neki samo jednom ili dva puta godišnje. Postoje organizovane i neorganizovane ubice. Organizovane duže vremena posmatraju svoju žrtvu, posvete tome mnogo vremena, a neorganizovane izaberu nekog i odmah ga napadnu. Često kod prve žrtve nije cilj da umre. Kasnije to više ne predstavlja problem. Govorimo o psihopatama. Većina serijskih ubica ima disfunkcionalno detinjstvo: ili imaju dominantnu, agresivnu majku ili nedostaje slika oca u prošlosti. U većini slučajeva nešto jako nije bilo u redu. Ubice su u velikom broju slučajeva mučili u detinjstvu i nisu imali prijatelje. To je razlog zbog kog su još u detinjstvu počeli da stvaraju jedan svet fantazije za sebe, i to kasnije povezuju sa seksualnošću. Najveći broj serijskih ubica je delovao sedamdesetih i osamdesetih godina, kada još nije postojao internet. Izmislili su jednu fantaziju i pokušali da je projektuju na žrtvu. Pri prvom ubistvu nisu uhvaćeni, pa su na kraju postali pravi profesionalci. Danas su DNK sistemi napredni. Do dana današnjeg hvataju ubice koji su ubijali 30, 40 godina, a sada imaju 70, 80 godina.

Pretpostavljam da nije lako čitati ova pisma. Ima li i onih koji su sirovo iskreni?

-Da, ima i onih koji rado pričaju, štaviše, sami ponude da pričaju o počinjenim ubistvima. Ima perioda kada nedeljama ne mogu da se bavim pismima. I ja imam teške periode, džabe stižu pisma, nemam snage da ih otvorim. Ako i piše prijatne stvari, tačno znam koja ruka je to pisala i desi se da nemam duševne snage za njih. Pisma gledam stručnim okom, isključim onaj deo mozga koji bi se nad njima užasavao ili žalio.

Šta je krajnji cilj toga što ih analizirate?

-Moj jedini i krajnji cilj je da zaštitimo naše najmilije, jer je najstrašnije u svemu ovome to, da se ti ljudi nalaze tu, među nama. Ja se dopisujem sa takvima, koji su pre dospevanja u zatvor, za vreme aktivnog perioda ubijanja, bili uzorni porodični ljudi, očevi, prezviteri u lokalnoj crkvi, drage komšije, najbolji nastavnici. Mnogi ljudi veruju da su ove ubice zombiji zakovrnutih očiju i isturenih očnjaka. Ne, i nije samo ubistvo zločin. Ima jako mnogo zlostavljanja, i razmislimo o tome, kako bi dobro bilo kada bismo već na prvom sastanku prepoznali reakciju onog drugog i zaključili da taj susret eventualno ne bi trebalo forsirati. Takođe bismo i našu decu mogli da pripremimo na šta da obrate pažnju, kako se ponaša teta, čika. Da, postoje i žene serijske ubice. Sve bih ovo sažeo u jednu knjigu. U knjizi će se naći intervjui sa rođacima, preživelima, pisma i socilani poremećaji ličnosti i njihovo prepoznavanje.

Foto: Margareta Tomo

 

Nespretni klovn

-Uvek sam voleo da dajem, da volontiram. Jedan prijatelj me je upoznao sa predsednikom Fondacije Radosni Pomagači, i prvog dana kada smo se sreli u jednoj bolnici, znao sam da će to biti dugoročna saradnja. Sastavili smo klovnovski program, ja sam nespretni klovn, padam, ustajem, nikad ne razumem šta se dešava, a deca mi šapuću šta treba da radim. Bavimo se i zlostavljanim ženama, starijima i sakupljamo i hranu.

Subotica, gde je i vazduh drugačiji

-Prema mojim planovima, želimo da rešimo donacije i u krugu prijatelja kod kuće u Subotici, što već godinama radimo sa druge strane granice. Želimo da doktore klovnove uvedemo i u lokalne bolnice, na mađarskom i srpskom jeziku. Ja sam ovde odrastao, Subotica ostaje Subotica. Kada pređem granicu, osećam kao da je i vazduh drugačiji.