Po dobrom balkanskom običaju, na samom početku leta, oni bliski političkom vrhu počinju oprezno da provlače eventualno povećanje plata državnim službenicima i penzionerima od nove godine.

Prošlogodišnje priznata, više od četiri posto i ovogodišnja od skoro 10 posto inflacija, svakako bi opravdala osetno povećanje plata i penzija. Da i ne govorimo o tome da je situacija mnogo gora u stvarnom životu. Danas već porast cena u prodavnici i na pijaci primećuju i oni koji se gotovo nikada nisu obazirali na „korigovanje cena“. Kao rezultat toga, verovatno bi bilo dobro povećati porodične prihode i to znatno pre nove godine. U suprotnom, predsednikov konstantno naglašavani plan o podizanju životnog standarda će se za vrlo kratko vreme pretvoriti u dim.

Pitanje je međutim, da li za to postoji realna šansa. Sve izgleda da period pred nama ne obećava baš mnogo. Vlada je ove godine planirala budžetski deficit od milijardu i po evra, ali se već čini da su bili previše optimistični i na ovu sumu će do kraja godine morati da se doda još najmanje milijardu. Međutim, ako budžet ostane „bušan“, a troškovi proizvodnje dramatično porastu zbog spektakularnog poskupljenja sirovina i energenata, onda preduzetnici tačnije poslodavci, neće imati mogućnost da povećaju plate.

Verovatno će se u državnu kasu sliti nešto više novca od poreza nego ranije, ali će negativni trend izdataka u formiranju biti brži od toga. Ostaje jedna šansa da vlada održi finansijski sistem u balansu, to jest dalje zaduživanje na domaćem i međunarodnom tržištu. Međutim, prema stručnjacima, ovo ne može biti opcija. Naime, zbog dvogodišnje pandemije, a sada i rusko-ukrajinskog rata koji je preokrenuo svetsku ekonomiju iz korena, krediti su nepodnošljivo poskupeli. Došli smo do tačke da je godišnja kamata dostigla šest posto. Pod takvim uslovima, samoubistvo je kucati na vrata Svetske banke ili Međunarodnog monetarnog fonda. Daljnja opcija je korišćenje veza između zemalja. To je za Srbiju rutina, jer smo pre osam godina tražili i dobili 3 milijarde dolara od Ujedinjenih Arapskih Emirata uz prilično povoljnu kamatu od 2 posto. Inače je Aleksandra Vučiča na ovo ohrabrio njegov najnoviji dobri prijatelj Viktor Orban. U principu i naizgled, ovo i nije tako loše rešenje, ali je zapravo takvo kao jedna zavesa. Dobro bi bilo znati šta se krije iza nje. Jer ni Arapi nisu juče sišli s drveta, pa ako već otvore svoje riznice pred drugima, očekuju određene, a pre svega političke protivusluge. Ili da dobiju prednost kod ulaganja u javni kapital.

Prve žrtve očekivane velike državne štednje, svakako će biti velike investicije koje se nalaze u sredini ili na kraju liste prioriteta. Pre svega se međutim, mora rešiti finansiranje građevinskih projekata koji su već u toku. Na početku izgradnje brzih pruga i autoputa, više puta se oglasilo da je „novac obezbeđen“, ali u praksi to ne znači da je nekoliko milijardi evra izdvojeno u sef Narodne banke, i da ne sme da se dira. „Obezbeđen je“ postoji samo na papiru, odnosno u finansijskim planovima.

Prema zaduženjima u inostranstvu, Srbija je u još gorem položaju od Mađarske. Lider broj jedan našeg severnog suseda nije stekao mnogo prijatelja time što se tvrdoglavo suprotstavljao planovima briselskih birokrata, sa svojim, po jednima polovičnim, a po drugima nepromišljenim planovima. Vučić je otišao i dalje, pošto je zasad odbio da upre prstom u Ruse, jer bi zatvaranje slavine odatle značilo potpunu paralizu privrede zemlje. Na odbacivanje embarga Moskvi ne gledaju blagonaklono u Evropskoj uniji, a malo je verovatno da će „progutati“ ako beogradsko rukovodstvo bude dočekalo Sergeja Lavrova kao starog prijatelja. Poseta ruskog ministra spoljnih poslova mogla bi čak biti ravna obustavljanju naših pregovora o pristupanju Uniji na neodređeno vreme, a što je zastrašujuće je to, da može sa sobom povući i olabavljivanje ekonomskih odnosa. A Srbija dve trećine svoje spoljnotrgovinske razmene obavlja sa zemljama EU. Znači, dobro bi bilo održavati ravnotežu i sa Rusima i sa Zapadom, ali je malo mogućnosti za to, pa se može lako dogoditi da se Beograd nađe na zemlji između dve stolice. A kao posledica ovoga se čini pravovremenim naslov jednog od programa poznatog mađarskog kabaretskog glumca Jožefa Šaša: „Žaba je iznad nas!“

Što se tiče rasta plata i penzija, simptomatično može biti i to da nema razlike u mišljenju među domaćim ekonomistima. Saglasni su da se jedna ovakva populistička akcija može pokriti samo stranim kreditom.

S obzirom na sve navedeno, nije lako odati priznanje za sada oprezno izgovaranoj političkoj demagogiji, odnosno tome, da će doći do povećanja plata i penzija. I baš zato oni koji „životare“ od državne kase (nastavnici, lekari, službenici) i skoro 1,7 miliona „staraca“ bolje da ne trče pred rudu.

Pregršt novčanica od 500 evra (Foto: szmsz.press)