Od završetka Drugog svetskog rata, takoreći, čelnici evropskih zemalja neprestano se žale da se u državama smanjuje broj ljudi koji tu žive. U to vreme je na to nesumnjivo uticala činjenica da je desetine miliona ljudi izgubilo živote u pomenutom ratu. Posebno mladi muškarci.

Kasnije je emigracija sa Balkana u zapadnoevropske zemlje delimično porasla, s obzirom da su i tada, a i sada,  prvenstveno pripadnici mlađe starosne grupe pokušavali/pokušavaju da pronađu i stvore sebi bolje mogućnosti za život, ali idealni porodični model se takođe korenito promenio. U današnje vreme retko se mogu naći porodice sa više dece. Pre nekoliko decenija je u „modu ušlo“ imati jedno dete, što naravno ne služi tome da se rast stanovništva pomeri u pozitivnom pravcu.

I u Srbiji je ovaj „smer“ veoma izražen. Srbija je, prema istraživanju svetske organizacije, a posle Bugarske, Hrvatske, Makedonije i Litvanije, peta po skoro naglom padu broja stanovništva, ali se u prvih deset nalaze i Bosna i Hercegovina i Japan.

Prema domaćim istraživanjima, u poslednje dve decenije, broj stanovnika Srbije je smanjen za skoro jedan Beograd, a trenutno se, prema određenim saznanjima može reći da nas je samo 6,7 miliona (bez Kosova). Prema procenama stručnjaka, velika je verovatnoća da će nam se broj stanovnika do sredine ovog veka smanjiti za još 1,4 miliona. To je ogroman udarac za ovako malu naciju, a ako se taj trend nastavi, postoji strah da će sve one koji žive u regionu Balkana i susednim zemljama zadesiti sudbina Gepida i Avara, to jest, drugim rečima, nacije koje su u sve većoj opasnosti sa stanovišta rasta jednostavno će izumreti. Nas pritom koči i činjenica da se životni vek ljudi konstantno smanjuje iz raznoraznih razloga. I dok gotovo isključivo bolesni odlaze, broj rođenih je sve manji.

Ništa manji problem nije ni takozvana unutrašnja migracija. Prema procenama stručnjaka, Vojvodina će do 2050. godine „izgubiti“ dvadeset posto građana, dok će se u jugoistočnom regionu sadašnja populacija smanjiti za četrdeset procenata. Alarmantna je i prognoza da će do kraja veka broj stanovnika u osamnaest od dvadeset i pet srpskih okruga biti prepolovljen. Već je i sada činjenica da je velika većina planinskih sela osuđena na nestanak, ali ovo ne zaobilazi ni nas, Vojvođane. Živi primer za to je Skorenovac, gde je pre šezdeset ili šezdeset i pet godina broj stanovnika bio otprilike četiri i po hiljade, a danas tu živi manje od trećine ovog broja. U naseljima koja su u sličnoj situaciji se jako plaše eventualnog popisa koji bi pokazao prave podatke, jer će postati jasno da je problem sve gori i gori.

U pojedinim regionima Srbije broj sela, koja su –bukvalno- izumrla, već je 150-200, a u 1500 njih živi samo nekoliko starosedelaca, a prazne kuće jeftino kupuju oni koji beže od buke velikog grada i koriste ih kao vikendice.

Ljudi koji su mnogo pametniji od nas godinama već vode jezgrovitu diskusiju o uzrocima, ali je samo nekolicina njih spremna da prizna da je aktuelni državni vrh do grla u ovom negativnom procesu. Naime, u mnogim naseljima, posebno u planinskim, većina komunalnih blagodeti je nepoznat pojam. U mnogim mestima nema puteva, struje, škola, vrtića, prodavnica, lekarskih ordinacija, pa čak ni kafana. Kao zanimljivost treba napomenuti i to, da je nadležna organizacija UN po prvi put u poslednjih sedamdeset godina posebno pripremila izveštaj o Srbiji i posebno o Kosovu. I danas su mnogi uvereni u to, da porodice sa više dece žive uglavnom južno od reke Ibar. Međutim, pravovremeni podaci govore drugačije. I tamo je moda postala imati jedno dete, a kao rezultat toga, broj rođenih nije dovoljan ni za jednu običnu „reprodukciju“. Tome dodatno doprinosi i činjenica da je, zajedno sa mnogim drugim balkanskim zemljama, emigracija veoma izražena. Prema nekim izveštajima, svako treće dete koje ima kosovske korene, rođeno je u inostranstvu. Dakle, ne treba strahovati da će građani albanske nacionalnosti (bivše) južne pokrajine demografskim putem osvojiti celu Srbiju. O tome više nema ni govora. Štaviše, opadanje broja stanovništva je problem za njih barem koliko i za sve evropske države.

Smanjenje broja zaposlenih i starenje stanovništva sa sobom nose i gubitak takozvane aktivne radne snage. Mi se pak teško možemo nadati tome, da će nam iz siromašnijih zemalja od naše doći stotine hiljada radnika, pošto možemo da računamo samo na Indijce, Nepalce, Kubance i Uzbekistance, jer je tamo životni standard primetno niži. To je međutim slaba uteha, jer će Srbija do sredine veka, prema prognozama, imati u najboljem slučaju samo pet miliona stanovnika. Od toga će tri miliona živeti u Beogradu, a milion u Novom Sadu. Oko ostatka će se boriti manji gradovi, što znači da ćemo na 1,4 miliona hektara obradivog zemljišta u Vojvodini i 3 miliona hektara u Centralnoj Srbiji videti samo nekoliko ljudi u praznim selima.

… i ko će onda zemlju obrađivati?

Poljoprivredno domaćinstvo (Foto: koreni.rs)