U smislu balansiranja cena koje su naglo skočile, vaučer od 5000 dinara koji nudi Vlada, vredi koliko i poljubac pokojniku. Tačnije, ne vredi ništa, jer od četrdeset evra – na boljim mestima – ne možete ni poštenu večeru za dve osobe da platite.

Pandemija je uzrokovala ogroman pad u ekonomiji većine zemalja. Predstavnici ogranaka redom navode svoje žalbe, ali je kraj svakog njihovog lamenta isti: nalaze se na ivici propasti. Ovo se prvenstveno odnosi na turizam, ugostiteljstvo, automobilsku industriju, građevinarstvo i hotele.

S obzirom da je skoro preko noći došla nesnosna vrućina, mnoge porodice su tek sad shvatile da bi trebalo nešto preduzeti povodom organizovanja odmora na koji su išli decenijama. Međutim, prema novim i najsvežijim vestima, odmori u inostranstvu su neretko otkazani, budući da se zaraza ponovo razbuktava u Srbiji, zbog čega smo dospeli na „crnu listu“ posetilaca. Odnosno, nismo ni dobrodošli, a ni omraženi. Za građane Srbije je najbolnije to, da su nam naša koliko – toliko nacionalna, jezička i verska braća, Crnogorci, po ko zna koji put zalupili vrata pred nosom. Svejedno da li građani preko Drine prihvataju dvonedeljni karantin ili ne, na „Vijencu planina“ izgovorili su neospornu sentencu: Napolju je prostranije!

Tradicionalna letovališta poput Grčke i Španije, bila su primorana da ukinu zabranu, s obzirom da u obalnim područjima i na ostrvima koje su zaposeli turisti, tri četvrtine ljudi živi od turizma, pa ako ne bude posetilaca, ugostiteljski radnici će se suočiti sa veoma ozbiljnim posledicama.

Slična je situacija i na crnogorskom primorju. Vlasnici hotela i ugostiteljskih delatnosti u Neumu, Bečićima, Ulcinju, od početka zatvaranja bune se protiv mera koje je uvela vlada. Do sada, uzaludno.

Za one zagrižene za odmor, ostaje „domaći teren“. Baš kao i u Mađarskoj. Svakodnevno na televiziji možemo videti gotovo beskrajne reklame i izjave koje ohrabruju patriotizam, a u kojima podstiču ljude da istražuju sopstveno šire okruženje unutar granica.

U principu bi to bilo i u redu, jer je u Jugoslaviji bilo/ima mnogo prelepih mesta koja je vredno posetiti. Prema znakovima, bilo bi i kupaca za ovakve ponude, ali…

…čim se ispostavilo da će zbog poznatih i drugih poteškoća vezanih za putovanja mnogi morati da se zadovolje mogućnostima koje nudi domaći turizam, potencijalni iznajmljivači i hoteli su drastično povisili svoje cene. Ima takvih mesta, gde morate (morali biste) da platite za sobu, apartman,ručak, večeru, pedeset do sto procenata više nego prošle godine. Desetodnevni boravak u Vrnjačkoj Banji, na Kopaoniku, Zlatiboru, košta 400 – 600 evra po osobi. U hotelima sa mnogo zvezdica isto toliko treba da platite za jednu jedinu noć! Ovo je nekoliko puta veće od cena u Grčkoj, na Maldivima ili na zasluženo popularnom Kritu. Jednonedeljni odmor na Kopaoniku košta pola miliona dinara za četiri osobe, ali ni Vrnjačka Banja ne zaostaje, jer je cena bez džeparca 800 evra, a na Zlatiboru okruglo 1000 evra samo za smeštaj.

Stručnjaci naglašavaju da je to sasvim normalno, s obzirom da ponuda i potražnja formiraju cene, a nasuprot tome, predstavnici poznatih destinacija žele da ubede javnost u to, da oni i dalje imaju prošlogodišnje cene i da nema govora u poskupljenjima. Mada dobro znaju da to nije tako.

Međutim, istina ipak relativno brzo izađe na videlo, jer priznaju da u za njih dva najvažnija meseca, to jest za termine u julu i avgustu, nemaju više mesta, jer su pronicljiviji gosti već unapred rezervisali 90 – 95 odsto mesta.

Pored cena koje su skočile i više nego temeljno, na mnogim mestima čak imaju i obraza, da učenike koji su tek maturirali, i koji bi želeli sebe da časte jednim izdašnim grupnim letovanjem, jednostavno odbiju, verovatno polazeći od pretpostavke da će deca koja nemaju sopstvene izvore prihoda mnogo manje trošiti, nego odrasli. Znači, oni sad za njih „nisu interesantni“. I to je ono što je najznačajniji pokazatelj ekonomske kratkovidosti onih koji rade u domaćem turizmu. Izgleda da im ni na pamet ne pada, da bi za nekoliko godina baš na tim mladim ljudima mogli da zasnivaju svoju delatnost. Međutim, ako ih sada ovako prevare i gadno tretiraju, devojčice i dečaci „koji su dobili korpu“, kada počnu da rade i zarađuju, setiće se ovakvog ponašanja i radije će otići na odmor na mesta preko granice.

U smislu balansiranja cena koje su naglo skočile, vaučer od 5000 dinara koji nudi Vlada, vredi koliko i poljubac pokojniku. Tačnije, ne vredi ništa, jer od četrdeset evra – na boljim mestima – ne možete ni poštenu večeru za dve osobe da platite.

Oni koji svoju delatnost i poslovanje planiraju dugoročno, ovakav odnos prema klijentima jednostavnom plemenitošću nazivaju razbojničkom ekonomijom. Odnosno, pokušavaju da samo jednom orobe ljude, iako bi poštenim stavom mogli da obezbede svoj ugostiteljski biznis decenijama.

Mihalj Bot (Slobodna reč)

Naslovna fotografija: Pixabay