Suština je da uvek ima dalje, uradili mi nešto ili ne. Kao jednu vrstu mudrosti, takođe je dobro znati – što većina nas ima u sebi – da u svakom zlu ima nešto dobro. Postavimo se tako prema stvarima! Ovo posttraumatično iskustvo, to jest, lični rast, pozitivno sticanje koje sledi nakon traumatičnog događaja: stičemo neko iskustvo iz lošeg, koje možemo primeniti da bismo činili dobro, stvorili nešto dobro i kretali se u pravom smeru u budućnosti.

Sa završetkom epidemije, treba računati na značajan porast ljudi koji će zatražiti psihološku ili psihijatrijsku pomoć.

Gubitak radnog mesta – ne samo u ovo vanredno vreme, nego i inače – smanjuje ili eliminiše deo svakodnevnog života koji pruža materijalnu osnovu za opstanak. Naime, ako nema materijalnog izvora potrebnog za svakodnevni život, tada opstanak, postojanje i egzistencija dolaze pod znak pitanja. Tada se pojavljuju, pojačavaju i postaju učestaliji egzistencijalni strahovi i egzistencijalna anksioznost. To se zapravo javlja kod svih koji izgube radno mesto.

Pojava anksioznosti i straha može biti prirodna reakcija na neprirodnu životnu priču, međutim, isto tako može doći i do nenormalne reakcije na nenormalan događaj, objašnjava Zoltan Šagi, neurospihijatar, psihoterapeut.

Anksioznost parališe čoveka

-Određeni procenat ljudi ovo pokušava da obradi svojim odbrambenim mehanizmima, da nađe neko rešenje i stvori neku viziju budućnosti, pokušava da prestrukturira, preuredi svoj život i pokuša da se postepeno prilagodi nastaloj vanrednoj situaciji. U ovakvom slučaju, na scenu stupaju, to jest, postepeno funkcionišu sposobnosti prilagođavanja date ličnosti. U ovom pogledu je prethodno stečena zrelost ličnosti veoma važna. Kod onih koji su i ranije imali razne anksiozne poremećaje – anksioznost iščekivanja, strah od budućnosti i drugo – oni postaju jači. Sve što povećava anksioznost zapravo negativno utiče na funkcionisanje ličnosti. Potiskuje upotrebu intelektualnih sposobnosti, planiranje, funkcionisanje emocija i pamćenje, sve ovo gura u negativnom pravcu. Anksioznost treba zamisliti kao nešto što se kao jedna vrsta obuzdavajućeg mehanizma ugnezdi u našoj ličnosti: usporava je, paralizuje – objasnio je lekar.

Na šta treba paziti kada neko izgubi posao?

-Ako se ovo dogodi, važno je sesti i temeljno razmisliti o ovom stanju: „U kakvu sam situaciju upao?“, „Kako se zbog ovoga osećam?“ i pitanje koje je nama potpuno prirodno i biološki određeno je „Kako dalje?“, znači ovo svakako treba odraditi do kraja. Ovo nije nepoznata radnja, jer se i u svakodnevnom životu srećemo sa mnoštvom takvih situacija kada se postavi pitanje „Kako dalje?“. Tako da u ovakvim slučajevima izvlačimo borbene strategije koje smo izgradili u prošlosti i pokušavamo da ih koristimo za rešavanje problema. U svakom slučaju je potrebno konstatovati, napisati ili u sebi formulisati kakva je situacija! Iako ovo jednostavno, banalno zvuči, ima tako veliku važnost! Svi možemo iskusiti kako je i kakav stav zauzimamo prema nečemu što vidimo, osećamo, možemo da dodirnemo, i to poznajemo, u odnosu na to kada nešto ne poznajemo, ne vidimo, ne možemo da razumemo, dotaknemo. Dakle, upoznajmo, formulišimo problem, šta je to, sa čim moramo da se suočimo.

Kada smo formulisali problem, kako dalje?

-Suština je da uvek ima dalje, uradili mi nešto ili ne. Kao jednu vrstu mudrosti, takođe je dobro znati – što većina nas ima u sebi – da u svakom zlu ima nešto dobro. Postavimo se tako prema stvarima! Ovo posttraumatično iskustvo, to jest, lični rast, pozitivno sticanje koje sledi nakon traumatičnog događaja: stičemo neko iskustvo iz lošeg, koje možemo primeniti da bismo činili dobro, stvorili nešto dobro i kretali se u pravom smeru u budućnosti. Dakle, uvek ima dalje, samo je pitanje kako to možemo ispuniti sadržajem. Možemo dozvoliti da se stvari dogode spontano ili možemo preduzeti korake koji ranije nisu bili potrebni. Ali u svakom slučaju imamo mogućnost da utičemo na konflikt stvoren iza ozbiljno pojačane anksioznosti. Nikada nije sramota tražiti pomoć!

Da li anksioznost može izazvati negativno ponašanje i koja je ta tačka u kojoj je svakako potrebna stručna pomoć?

-Da, i zato je važno imati svest o tome u kakvo smo stanje dospeli, jer to pruža mogućnost da se rešenja kreću u kreativnom pravcu. Ako ovoga nismo svesni, to može dovesti do destruktivnih rešenja: upotrebe lekova ili alkohola, gubitka kontrole ponašanja ili nasilnih manifestacija, koje mogu biti različitih oblika. U ovo spada i nasilje u porodici – heteroagresija prema drugoj osobi – ali i autoagresivne manifestacije, dobro poznate forme samouništavanja, samopovređivanja, pokušaj samoubistva ili čak i uspešno samoubistvo. Motivacija i pozadina ovih agresivnih manifestacija su povećana anksioznost i napetost. Iskustvo je, da nedovoljno zrela osoba ili koja nema odgovarajuću svest teško može da obradi anksioznost na kreativan način, te zato to uglavnom obrađuje na destruktivan način. Kada upadnemo u problem, prva reakcija je veoma često da se čak povredimo, umesto da izađemo iz problema. Zašto je to tako, složeno je pitanje, između ostalog verovatno zavisi i od kulture i sistema vrednosti. Zavisnosti, hetero – i autoagresija mogu biti posledice pokušaja da se anksioznost ne reši na dobar i kreativan način. Onda, kada otkrijem „da nešto nije kao što je bilo“, kada formulišem da „nešto nije u redu sa mnom“, trudim se, ali ne uspevam da se postavim na mesto, trenutak je kada treba zatražiti pomoć, otići kod stručnjaka. Ovde spadaju psiholog, psihijatar, stručnjak za mentalnu higijenu, ali čak i jedan dobar prijatelj, znači svi, za koje mislim da mogu da mi pomognu. Očito je srećnija verzija ako to doživimo kao jedan period koji sada na ovaj način možemo rešiti, a ne kao jedno stanje, situaciju, u kojoj ako zatražimo pomoć pokazujemo svoj kukavičluk ili treba da se stidimo što smo ništavna i nesposobna osoba i tako dalje. Nikada nije sramota zatražiti pomoć! Naravno da to treba tražiti od prave osobe na pravom mestu u pravo vreme, ali je moguće.

Za koliko se povećao broj onih koji su tražili pomoć tokom epidemije?

-Prema iskustvu, kada se spoljna pretnja smanji, povećava se broj ljudi koji traže pomoć. Veoma je važno da se traženje pomoći ne odvija u procesu traumatizacije, već u posttraumatskom stanju. Onda, kada je trauma prošla, kada smo preživeli tragediju, kada je prošao zemljotres i završio se rat. Ovo je razumljivo. Onda, kada nam je opstanak pod znakom pitanja, ne bavimo se traženjem pomoći, nego svu svoju snagu fokusiramo na to da ostanemo u životu. Kada opasnost prođe, onda se možemo baviti onim što smo preživeli. Iz ovoga proizilazi da se broj onih koji traže pomoć nije značajno povećao kada je pandemija bila na svom prethodnom vrhuncu. Međutim, kako su ukinute oštre mere, ljudi su dospeli u jednu vrstu stanja olakšanja, i onda je počeo da raste broj onih koji su tražili pomoć. Ovo je dobro znati, jer je to jedna prirodna pojava. Iz ovoga proizilazi i to, da smo sada ponovo u nekoj fazi skoka, a možda i izvan vrhunca. Za očekivanje je da će u nastupajućim nedeljama ponovo porasti broj onih koji će tražiti pomoć. Ponovo treba naglasiti, nije sramota tražiti pomoć! Važno je prepoznati sopstvene granice i mogućnost da možemo samom sebi pružiti pomoć od spolja. Tada može ojačati i samopoštovanje, „da sam u stanju, želim, postoji mogućnost da se stvari promene u pozitivnom pravcu“ i to nas ispunjava pozitivnom snagom. Nakon teških vremena, prirodno je da više ljudi traži pomoć spolja, savetovanje i sa tim se treba saživeti!

Iako se u Opštoj bolnici u Subotici trenutno ne odvijaju specijalistički pregledi zbog epidemije, na psihijatrijskoj klinici se i dalje može pristupiti sa takozvanim hitnim uputom. Ovaj dokument treba tražiti od izabranog lekara. Opšta bolnica u Subotici je takođe objavila na svojoj veb stranici telefonske brojeve dežurnih specijalista, od kojih pacijenti mogu tražiti pomoć preko telefona u slučaju potrebe. Broj telefona dežurnog psihijatra: 065/915-50-98.

Oni koji su tražili pomoć, o čemu su pričali, šta je bilo to što ih je najviše pogodilo za vreme vanrednog stanja?

-O doživljavanju jedne velike traume, o takvim događajima koji su preopteretili odbrambeni mehanizam kojim raspolažu. Pored gubitka radnog mesta, a što smo već pomenuli, mnogi su izgubili perspektivu, viziju budućnosti. Nadalje pad tolerancije, što je rezultiralo impulsivnom promenom ponašanja – iznenadnim, nezrelim, agresivnim reakcijama – na primer nasilje u porodici je postalo češće u ovom periodu. Ovome se naravno mora dodati, da je naše društvo u poslednjih pet ili šest godina posvetilo posebnu pažnju ovoj pojavi. I u prošlosti je bilo porodičnog nasilja, ali ono nije bilo toliko u centru pažnje kao što je sada. I zbog ovoga se povećava broj nasilničkih dela u okviru porodice. Konzumiranje alkohola i predoziranje su takođe češći. Zanimljivo je da se istovremeno nije povećalo korišćenje psihoaktivnih supstanci, i problema koji iz toga proizilaze, ali još ne znamo zašto, niti kako će se to razvijati u budućnosti. Za očekivanje je da će se, kada se ovaj period pun trauma smiri, i taj broj povećati. Posebna je tema, zašto se povećala konzumacija alkohola. Razlog tome je što je dostupan i može se nabaviti na svakom ćošku. Naime, u ovakvim vremenima, raste potrošnja svih supstanci koje rešavaju anksioznost. Svesno ili nesvesno, ali se troši u većoj količini.

Da li je porasla upotreba lekova?

-Nije povećan broj ljudi koji su tražili anksiolitike, sedative ili antidepresive. S druge strane, oni koji su i ranije koristili ove lekove, redovnije su dolazili da produže recepte za iste. To vidimo, ali nije bilo nekog značajnijeg iskoka u upotrebi lekova. Naravno, to je trenutno iskustvo. Kako će se ovo razvijati u budućnosti, videćemo. Što se tiče lekova, situacija je povoljnija, jer se događa prema lekarskoj preporuci. Ljudi dođu, traže, a i dobiju, kada im je to potrebno, i pridržavaju se onoga što im je lekar savetovao. Naime, kada ljudi odu kod psihologa, psihijatra ili lekara da traže pomoć, onda se pomoć ostvaruje i u tome da ove supstance možemo i da im prepišemo.

Imre Tot (Slobodna reč)

Prim.dr Zoltan Šagi: Važno je, da ljudi budu svesni situacije, i toga da vredi tražiti pomoć, jer uvek ima dalje, naslovna fotografija (lična arhiva)

Realizaciju ovog projekta podržala je Fondacija za otvoreno društvo