Ali naizgled nepremostiv jaz između generacija nikada još nije ovako zjapio, kada se – na svoj način – ne bune mladi, već stariji, i pokazuju neviđeno neprijateljsko ponašanje prema mladima, deci – stavljajući u prvi plan sopstvene ideale i svoju nepokretnost, kao i nesposobnost da se razvijaju, suočavajući se sa svetom koji se brzo menja.

 

Naziv jednog starog francusko – italijanskog filma, i nije sporedno da je imao veliki uspeh, koji je po knjizi Žorža Arnoa (1917 – 1987), za veliko platno adaptirao Anri Žorž Kluzo (1907 – 1977) prošlog veka pedesetih godina, a glavnu ulogu je igrao Iv Montan (1921 – 1991). Sve nekadašnje ideje i nekadašnji habitus se pokazuju u filmu, a možda ga tako sjajnim i još uvek aktuelnim čini to, što – kao i sva odlična dela – prikazuje mnogo varijacija i objašnjenja istine: pohlepu i hrabrost u kontekstu besmislenog junaštva.

Američka naftna kompanija angažuje četiri vozača, da odvezu dva kamiona natovarena nitroglicerinom do zapaljene bušotine u Gvatemali, udaljene pet stotina kilometara. Izuzetno opasni teret može da eksplodira u bilo kom momentu – a i eksplodira. Međutim, pravi ulog nije samo sopstveni život, već to, za šta je čovek sve sposoban i šta je u stanju da žrtvuje za neki iznos novca na vidiku: šta sve može u svom beznađu i pohlepi. Samo jedan od njih, Mario, stiže do cilja i može da pokupi novac, zbog kog je dozvolio i partnera da izgubi. Probijao se kroz nemoguće situacije, neprohodnim putevima i prašumama, da bi na putu kući na jednom jednostavnom putu punom krivina napravio grešku. Strovalio se u provaliju.

Ko je pokupio, a ko nije podršku od sto evra od srpske vlade pre nekoliko meseci, i da li (ili ne) to na duge staze ima posledice, naizgled se ne može porediti sa volumenom pada u gore pomenutom filmu. Ali može. Međutim, ovu odluku nije pratila prava, već jedna velika moralna provalija u virtuelnom smislu, gde smo u nju gurnuli i perspektive budućih generacija, onih iza nas.

Sinovi, izdržite!

Ima već prognoza o tome kakve nas restriktivne mere očekuju u bliskoj budućnosti. Odredbe će uticati i na penzije. To jest, u drugoj formi će uzeti nazad sa kamatom, ono što su nam isplatili, a što će otplaćivati naša deca, kako smo i mi plaćali ili plaćamo greške naših predaka. Postoji jedna teorija, po kojoj se „tvrđava“ koju su gradili očevi (npr. revolucija, promena sistema, društvena promena, itd.) redom „sruši i zatrpa pod sebe“ generaciju sinova, i onda se svet tek unucima može pokazati u nekom lepšem svetlu. Ako se stvari odvijaju na sreću. Ali ovde, u ovim nesrećnim predelima, više nije ni jasno koliko generacija pokušava da se iskopa ispod ruševina.

Ovo su očigledno gorke reči i razočarane misli. Ali naizgled nepremostiv jaz između generacija nikada još nije ovako zjapio, kada se – na svoj način – ne bune mladi, već stariji, i pokazuju neviđeno neprijateljsko ponašanje prema mladima, deci – stavljajući u prvi plan sopstvene ideale i svoju nepokretnost, kao i nesposobnost da se razvijaju, suočavajući se sa svetom koji se brzo menja. Da ne spominjemo to, da generacija roditelja ima veliku i neospornu odgovornost za oblikovanje ponašanja i razmišljanja nove generacije, tako da se ne može sve prebaciti na uticaj masovnih medija i digitalne kulture, jer uslove ovog efekta i mogućnost za isti je stvorio i održava ga niko drugi do nas!  Generacija roditelja.

Naratori zajednice i totum factum našeg vremena (bilo da je reč o malom selu ili širim linijama društvene moći) svi do jednog ulaze ili se približavaju šestoj ili sedmoj deceniji svog života – da vas ne prevari besni požar koji se kovitla oko njih, ili prisustvo grupa mladih koji se trljaju o njih: oni su samo njihovi sinovi, odgajena ekipa poltrona. Uvek ima takvih. Ako je napredak u dobrom smeru, oni će samo nestati sa bine nakon pada očeva, predajući konačno svoja mesta takvim mladim ljudima, koji su u duhu svog progresivnog razmišljanja i svojih ciljeva, u stanju da nešto dodaju, a i oblikuju pravac svetskog razvoja. A ako je potrebno, i da okrenu leđa i negiraju ideje svojih očeva.

Bez obzira gde su se vratili, u kojoj slepoj ulici su završili, protesti 2000. godine koji su okončali Miloševićevu diktaturu imali su značajan i uspešan smer, kada su uglavnom zdravi i pravedni mladi ljudi masovno digli glas protiv režima. I roditelji, nastavnici, stali su iza njih. Znam. Jer sam i ja bila jedna od njih u gomili. I uzimajući današnje uslove u obzir, šta smo napravili? Ništa. Ali pitanje se može i drugačije postaviti: gde bismo sada bili, da nismo ni pokušali nešto da promenimo? Barem smo pokušali.

A sada? Šta se dogodilo? Različite defetističke teorije („Ionako neće biti bolje!“, „Ma, šta bi mi mogli da uradimo?“, „Uvek je tako i bilo!“, „Svakako ne zavisi od nas!“), oportunistički stavovi i laži („Ionako ne vredi!“, „Ne zavisi od mene…“, „Ni ja nisam za vladajuću (vlast, partiju, itd.), ali… („ni ona ne bi bila bolja…“, i taj bi krao“, samo nama pravim problem ako ne ćutim!“)) izdali smo svoje buntovne mlade. Umesto toga pokušavamo da opravdamo svoje uverenje koje se može kupiti za sto evra.  „Jer mi smo to zaslužili!“ – kao što sam nedavno pročitala u istom ovom listu na istoj ovoj stranici. Sa ovim se, izuzetno, slažem. To smo stvarno zaslužili. Da nas tako ostave sa našim sitnim ciljevima i savesti naša deca bez budućnosti, da se ni ne okrenu!

Šta će biti posle ovoga? Kakve bi smernice ili dobre savete mogli da damo našim mladima? Ne baš puno. I ne baš ohrabrujuće, osim da izdrže. Jednom će ovome doći kraj. Ako ne drugo, onda kada – mi koji smo članovi vladajuće generacije – umremo. Naravno, ne može se predvideti, posle izvesnog vremena, bilo ko bilo kada, možda i sutra može ostaviti zauvek ovaj svet senki, ali najveći broj – uzevši u obzir trenutno prosečni životni vek – za deset, dvadeset godina sigurno.

Do tada, izdržite!

Erika Bence (Slobodna reč)

Naslovna fotografija: Pixabay