Čestitam, srušili ste Mila Đukanovića. On je valjda jedini diktator koji je vlast izgubio za 0,6 posto glasova, na izborima koje su svi proglasili demokratskim i uzoritim. Ostali diktatori na namještenim izborima osvajaju 85 posto. On je valjda jedini diktator na svijetu kojeg mrzite, vi koji nježno ljubite i Vučića i Putina i Lukašenka i Asada. To što ste baš njega mrzili govori da vam je bio najvažniji.

Kada ste to obavili, istrčali ste na ulice, da slavite, kao slobodni ljudi, kao pobjednici.

Vatrometi u Beogradu, vatrometi u Banjaluci.

Pucali ste i u Istočnom Sarajevu. Kad već ne možete po gradu, pucali ste u nebo.

Slavio je Milorad Dodik, koji je amaterski kopirao Milov način vladavine. Dodik, koji na način na koji je Milo izašao iz državne zajednice sa Srbijom, preuzimajući jednu po jednu od ingerencija države, opstruirajući njenu funkcionalnost, pokušava izaći iz Bosne i Hercegovine.

Slavio je Aleksandar Vučić. Njega je, kažu zli jezici, Milo doveo na vlast.

Da bi on Milu došao glave. Što je zakonomjerno: jer Vučić je politički oceubica. Nakon Šešelja i Nikolića, na red je došao Milo.

Kada bih bio sklon sarkazmu, a jesam, rekao bih vam:

Vaša „velika izborna pobjeda“ izgleda tako da vam je premijer Albanac a predsjednik Milo.

Ne usuđujem se ni pomisliti kako bi izgledalo da ste na izborima poraženi.

Ima jedna obimom nevelika a genijalna knjiga Sigmunda Freuda. Zove se „Totem i tabu“.

Govori o događaju na kojem su utemeljene ljudske zajednice, civilizacija i religija. Događaju koji se neprekidno, u različitim formama, ponavlja. Riječ je tu o gomili inferiornih mužjaka koji se udruže pa ubiju i pojedu alfa-mužjaka, oca-tiranina. Potom se prepuste divljanju, užitku u onome što bismo mogli nazvati (kontra)revolucionarnim nasiljem. Ali ih, kasnije, stigne kajanje.

Iako knjigu niste čitali, znate priču.

Bio jednom taj čovjek, taj otac. Zvao se Josip Broz Tito.

Njegovi su užici bili raskošni. Pio je viski. Pio ga je i sa Richardom Burtonom, koji je, i nakon što je ostavio alkohol, obarao dvije boce dnevno.

Pušio je kubanske cigare, tako faličke. Jednu od njih zapalio je i pred najmoćnijim čovjekom na svijetu, Richardom Nixonom, u Ovalnom uredu, u Bijeloj kući, gdje je pušenje zabranjeno. Jer za oca-tiranina zabrane ne važe.

Bio je jebač.

Bio je sve ono što vi niste.

Ostavio vam je zakon. Bratstvo i jedinstvo: ljubi bližnjeg svog. Voli. Ne ubij. Ne uzmi ono što je zabranjeno.

To bismo mogli nazvati – tabu.

Prekršili ste njegov zakon. Umjesto bratstva i jedinstva odabrali ste klanje. Umjesto njega, odabrali ste vođe, one koji su vam govorili: ubij. One koji su uzimali zabranjeno. Uzeli su sve što nije bilo vezano za nebo.

Tita niste ubili, kao prahorda Freudovog praoca. Umro je prije nego ste u tome uspjeli.

Ali ste pljuvali i svojim bijednim rječnikom urinirali po njemu, mrtvom.

Najgori, najveće kukavice među vama, prijetili su da će otvoriti njegov grob i u srce mu zabosti glogov kolac. Toliko su se bojali da bi se on moga vratiti.

Kada ste shvatili da je bio u pravu, da je za njegovo vrijeme bilo bolje – bilo je kasno.

Preostalo vam je samo da ga pravite od blata.

To bismo mogli nazvati – totem.

Sada ste srušili Mila.

Međutim…

Srbija će na koncu uraditi sve što je učinio Milo.

Otkačio je Miloševića. Zbog toga ste ga mrzili. Pa ste uradili isto.

Priznao je Kosovo. Zbog toga ste ga mrzili, pa ćete Kosovo i vi priznati.

Napravio je nezavisnu Crnu Goru, pa je i Srbija postala nezavisna država.

Na koncu ćete, nakon što uđete u EU, uvesti euro, a prije toga, formalno ili neformalno, ući u NATO. Što je i on, i jedno i drugo, učinio. I zbog toga ste ga mrzili.

Srušili ste Mila, a slijedićete njegov put.

Kad sve to završite, Milo će biti istinski a nepriznati otac evroatlantske Srbije.

Izvor: Andrej Nikolaidis (Autonomija)

 Andrej Nikolaidis, naslovna fotografija: Lupiga