Devojčica plave kose i radoznalog pogleda sedela je na biciklu. Dok je potpisivala peticiju, majka joj je ovako govorila: – Ovo je za tebe. Kad porasteš, da bude šume.

Peticija je pokrenuta sa jasnim ciljem – da se na mesto posečene plantaže klonske topole, na levoj obali Tise kod grada Sente, zasade prirodne vrste drveća i da se ova parcela izuzme od intenzivnog gazdovanja šumama zarad potreba drvne industrije.

Na keju sede ljudi, pogled im puca na ništa, na posečeno. – A šta je problem sa šumom?, upita jedna žena. – To što je nema.

Stariji bračni par priča kako ceo svoj život idu na Tisu. Otkako su posekli šumu, ostaju kod kuće, odu nekad na bazen. – Ranije, je bila redovna šuma, vrbe, hrast, ptice, sad nema ničega.

Jedan čovek veli: – Kad bi se drvo seklo sekirom, a ne motornom testerom, ljudi bi više znali da ga cene. Ovako se poseče za minut i po.

Jedna gospođa će nervozno: – Šuma pored Tise i nije prava šuma i ne treba se time baviti. Treba saditi drveće u parku.

Neki su bili uporni: – To pripada Banatu i Čoki, ne nama.

Je l’ se deli nešto? Ne deli se ništa. Konstatovali su u prolazu i otišli. Trebalo je plažu već odavno srediti. Moja deca idu tamo… – Ne, hvala, odgovara čovek. Ali i ne znate o čemu je reč? – Znam i neću.

Pijaca, sumnjičavi pogledi prate taj strašan papir na koji treba staviti taj sveti potpis. – Neću ja potpisati, posle nešto da mi skidaju. Otkud znam…

U moru prolaznika javi se glas: – Ovi ljudi nisu zainteresovani ni za šta. Veći je korov od ruža, nema cveća u parku…

Stari gospodin daje svoj potpis i sa blagim osmehom zaključuje: – Neće od toga biti ništa, ali nemojte odustati…

– Ovo nije naše, rekli su. Sram vas bilo, ovo je sve naše! Kako do sada niste sredili tu plažu? Pogledajte Kanjižu…, burno su reagovali ljudi.

Dvoje mladih prolazi i dobacuje: – Ne znamo o čemu je reč i ne zanima nas.

– Nisam nadležna, ne zanima me ko šta radi. Zbog konstatacije da ću ovo zapisati, jer odlično zvuči, žena se nasmeja. Iako smešno nije bilo.

Baš me briga!, kazali su. Kad biste dali barem neke pare…, kazali su. Ni za mene se niko nije borio, pa neću ni ja za druge…, kazali su. Zatrpavali su suštinu peticije svojim ličnim i društvenim traumama, omalovažavali tuđ trud kroz prizmu svog sopstvenog neuspeha, nezainteresovanosti, građanske neukosti i neosvešćenosti. Tešili su se idejom da su oni koji se bave javnim interesom dokoni, da imaju previše slobodnog vremena, ili ipak u tome imaju neki lični interes. Sigurno imaju neki lični interes, neku korist! Govorili su kako neće uspeti, kako je potrebno da se akcija prikloni nekoj političkoj opciji kako bi imala šanse. Fenomenalno su predlagali da se piše lično Ani Brnabić i Aleksandru Vučiću (autorka ovog teksta se ograđuje od ovih imena, ona su samo deo parafraziranja drugih ljudi). Pitali su da li je dobijena dozvola za ovu akciju od strane xy osobe iz lokalne samouprave – kao da bilo koji pravni akt države Srbije propisuje takvu proceduru.

Pravo na peticiju Ustavom je zajemčeno ljudsko pravo utvrđeno članom 56 Ustava Republike Srbije.

“Svako ima pravo da, sam ili zajedno sa drugima, upućuje peticije i druge predloge državnim organima, organizacijama kojima su poverena javna ovlašćenja, organima autonomne pokrajine i organima jedinica lokalne samouprave i da od njih dobije odgovor kada ga traži.”

Reprezentativna demokratija nije samodovoljna. Građani treba neposredno da se pitaju, treba direktno da utiču na donosioce odluka, treba da im jasno stave do znanja svoje mišljenje, ideje, predloge o pitanjima koja vrlo utiču na njihove živote. A svaka odluka državnih organa itekako utiče na društvo i okolinu u kojoj ono funkcioniše.

I slobodno možemo reći da je peticija poslednja institucija demokratije. Poslednji front koji još nije pao i treba ga negovati.

Potpisi za pravu šumu umesto plantaže klonske topole skupljani su i u jednom nama bliskom potiskom gradu u kojem su ljudi izrazili izuzetan strah da bilo šta potpišu. Zašto? – Nedavno su se skupljali potpisi za jednu peticiju, svi smo mislili da dajemo potpise za jednu stvar, a oni su na kraju iskorišćeni u političke svrhe, objasnili su. I niko nije uspeo da kaže kako je jedna peticija mogla da se zloupotrebi. Možda su politički subjekti otkrili novu metodu kako da degradiraju i zaprljaju i poslednju instituciju demokratije. Kako da unakaze njenu svrhu i unize njenu snagu. A možda su ljudi samo zaslepljeni jednim duboko ukorenjenim strahom od gubitka – čega god, svega što im još nije oduzeto u ovom i ovakvom sistemu.

A možda je upravo nezainteresovanost za javni interes ta najkobnija klica našeg otužnog društva.

Dati potpis, toliko jednostavno sredstvo da se čuje glas naroda, toliko moćno i nepobitno, učinkovito i ubojito. I kako je rekao jedan naš sugrađanin: – Ako pokušamo, možda ne uspe, možda uspe. Ako ne pokušamo, sigurno neće uspeti.

Mina Delić (Slobodna reč)

Peticija (Foto: Mina Delić)