Čitam danas nešto… Minimalac u Srbiji je oko 30.000 dinara, tačnije 30.022 dinara, što nije dovoljno ni za minimalnu potrošačku korpu, koja je pre nekoliko meseci iznosila 37.000 dinara.

Od početka ove godine minimalna cena rada u Srbiji viša je za 11,1 odsto, odnosno minimalna satnica iznosi 172,54 dinara, što je oko 17 dinara više od one koja je važila lane. (Izvor: Dnevnik).

Ne treba ni komentarisati koliko je ovo zapravo katastrofalno i tužno.

Ali ima još!

Plata zatvorenika u Nemačkoj (da, u zatvoru), iznosi 8 – 15 evra dnevno, to jest, između 1,15 i 2,15 evra po satu, u zavisnosti od kvalifikacija (pazi, koja je kvalifikacija potrebna u zatvoru, da mi je znati) i starosne dobi. (Izvor: www.equaltimes.org)

Znači, više od onog što mi iscrnčimo za minimalac, često i neisplaćen potpuno, jer svi znamo da se u nekim firmama radnici uslovljavaju da deo zarade potroše u firmi i tako dalje, da sada ne nabrajamo, dobijaju tamo negde zatvorenici, s tim da su im plaćeni stan i hrana. Kod nas toliko ni profesori ne dobijaju, a nisu im plaćeni ni stan ni hrana.  Mislim da ovde pored proste računice nije ni potreban nikakav dalji komentar.

Na sve to, kao što već svi znamo polako, Srbija je stranim kompanijama dala poslove vredne oko pet milijardi evra. Očito da nema naših firmi koje bi te poslove isto tako kvalitetno mogle da odrade, te se postavlja pitanje, gde i kako se može uzeti veći deo kolača, jer je više nego očigledno da je samo u tome problem, drugih nema.

Bivši ministar građevinarstva i profesor u penziji Dragoslav Šumarac kaže za Danas da je takav odnos vlasti prema domaćim firmama uništio srpsku operativu koja u sopstvenoj zemlji više ne može da dobije ni status podizvođača, već je tek neka „treća ruka“.

– Srpski građevinari ne mogu ni troškove radne snage da pokriju, nekadašnji giganti poput Energoprojekta, Planuma, Puteva Užice, preživljavaju preko poslova u Rusiji, Aziji, Africi, dok je domaće tržište za njih zatvoreno, dodaje profesor Šumarac u intervjuu za Danas.

I onda o čemu mi zapravo dalje uopšte pričamo? Jasno je svima kao beo dan, da korupcije u Srbiji ima, o da, itekako. Probajte da dobijete posao, bez neke partijske knjižice. Teško će to da ide. A ako je pak imate, ne treba vam ni obrazovanje, čemu. Partijska knjižica je odavno mnogo vrednija.

Idemo dalje. Kada smo već kod korupcije.

“Evropska unija uvek sa zabrinutošću prati saradnju Kine i Srbije, ali ih brine i pitanje koliko se srpski državni vrh odlučno bori protiv korupcije… Iako je predsednik Srbije i lider naprednjaka od dolaska na vlast najavljivao rasvetljavanje slučajeva korupcije, hapšenja i promene u celokupnom sistemu, stručnjaci kažu da su “velike reči” ostale – samo to. Danas, Aleksandar Vučić priznaje da u Vladi ima korupcije, ali ne govori šta će konkretno tim povodom preduzeti.”  (Izvor: rs.n1info.com)

Da se dakle podsetimo. Isti taj Aleksandar Vučić je 2012. i 2013. godine najavio “… ‘žestok’ obračun sa korupcijom, tajkunima i odlučno poručio da neće dozvoliti ‘državno-mafijaški sistem’ u Srbiji…” (Izvor:N1). Šta se tu potom dogodilo za 7, 8 godina? Apsolutno ništa, na tom polju.

– Uveren sam da će biti mnogo promena, jer kada dobijete tako veliku podršku birača, onda su građani za to da se opšta linija nastavi, ali to ne znači da su apsolutno zadovoljni. Bilo je mnogo korupcije i mnogi su loše ili uopšte nisu radili. Zbog toga ću preporučiti značajnije promene nego što se očekuje – rekao je za Vučić Klajne cajtung (izvor:direktno.rs)  sedam godina kasnije, to jest, ovih dana. Kao što su svi nerežimski novinari uglavnom zaključili, lepo bi bilo da je to izjavio u domaćoj, a ne stranoj štampi. A još bi lepše bilo da je povodom toga nešto i učinjeno za ovih proteklih sedam godina, dodajem ja, to jest, još jedan nerežimski novinar.

Korona virus nam je svima promenio živote. Ne ulazimo sada u to da li ga ima ili ga nema, šta je i kako je, ali nam je izmenio živote utoliko što su nam neka prava uskraćena, ne ponašamo se normalno, nemamo više normalne živote, ne možemo slobodno da se krećemo, da živimo onako kako smo ranije. Zdravlje jeste daleko najvažnije, u tome se bar svi slažemo, bili beli, crni, zeleni, ovakvi ili onakvi. Ali je dužnost onih koji vode državu da zaštiti svoje građane na najbolji mogući način, naročito kada su ovakve pošasti u pitanju. Elem, sa ovim treba naučiti živeti, životi se ne mogu zaustaviti. Mora se ići dalje. A lažima se ništa od toga ne postiže. I kako onda uopšte verovati nekom ko jedan dan priča jedno, drugi dan potpuno oprečno, osloniti se na njega, tačnije njih, prepustiti im svoju bezbednost i živote svoje dece u ruke? Nikako, eto kako.

I kako se iz gore pomenutih činjenica može zaključiti, prosto ne mogu da se otmem utisku da ovde svako priča i radi šta god hoće, jer će narod lako sve da zaboravi, veoma brzo, ne treba tu ni sedam godina. I lako je tom istom narodu, više je nego očigledno, promeniti fokus, očas posla.

Nego, zna li neko tačno šta je ono beše potpisano u Vašingtonu pre izvesnog vremena, osim što sada imamo jezero Tramp (budibogsnama) umesto Gazivoda. Da nije tužno, bilo bi smešno do besvesti. Ali je tužno. Tužno je šta nam se sve može podmetnuti, da ni ne primetimo, a i da primetimo, pa retko će ko reagovati. Otupeli smo ljudi moji, totalno. Strah nas je i od nas samih, od sopstvene senke.

A najlakše je vladati strahom… Da, dvostruko shvatljivo… Strah kada zavlada, lako je manipulisati ljudima… A i kada vladaš strahom drugih osoba, manipulacija je laka, ponovo…. Koji god metod da primenite, uspeh je zagarantovan…

Živimo u državi gde je uspeh vladajuće partije bio već zagarantovan neobrazovanjem i bedom stanovništva iste… Malo je njih, ako nisu Diogen, sposobno da razmišlja dok stomak njihov i stomak njihove dece krči…  Možda tada, kada privreda u ovoj našoj zemljici, polu – prodatoj, bude na nivou jedne robno – vlasničke privrede (ako već nije), ustanemo…

Možda shvatimo da se za svoju budućnost i budućnost svoje dece, moramo sami izboriti… I da nam niko spolja neće pomoći… Jer je i dalje sudbina naša i naših naslednika, u našim rukama…

Ono što nam niko ne može oduzeti je naš intelekt, koji se izliva u druge države, u druge dimenzije… I vratiti se neće…

Psihoza u situaciji koju preživljavamo je između ostalog izazvana i planiranim uništavanjem jezgra društva, a to je porodica… Možete se smejati koliko god hoćete, ali je porodica kao takva, suština svega…  Društvo se najlakše menja i uništava kada se porodica uništi… Nije jedan primer u istoriji poznat…  Jer kada uništiš jezgro, sve ostalo ide mnogo lakše…

Porodica u svakom smislu te reči… U smislu odnosa koje gajimo u istoj… Pa to proširimo na sve segmente svog života…

I zato, rekoh onomad, bildujmo mozak i krenimo da razmišljamo svojom glavom.

I to veoma ubrzano. Dok još imamo glave.

Ljudmila Janković Gubik (Slobodna reč)

Novac i zaštitna maska, naslovna fotografija: Pixabay