Prema nedavnom istraživanju Međunarodnog monetarnog fonda, u Srbiji bi do kraja godine moglo biti ukinuto čak 140.000 – 160.000 radnih mesta. Primarni razlog za to je – nažalost – uticaj pandemije na ekonomiju. Srbija nije izuzetak, uprkos činjenici da prema zvaničnim telima, a pre svega, prema izjavama vodećih političara, nemamo posebnih problema u ovoj oblasti, jer Zavod za statistiku neprestano pokušava da ljude ubedi u to, da se naša ekonomija i dalje širi i da smo u odnosu na Evropu na zavidnom mestu po razvoju.

Nema sumnje da su određene vladine mere i do sada ublažile neke probleme, a to ni stručnjaci Međunarodnog monetarnog fonda ne dovode u pitanje, ali treba imati u vidu, da ograničenje mobilnosti građana definitivno pogađa u prvom redu ugostiteljstvo, turizam, ali i razne usluge.

Nas ne teši ni to, što je drugde još gora situacija. Sa ekonomskog i finansijskog stanovišta, lideri zemalja koji plešu po ivici oštrice, prilično užurbano pokušavaju da spasu ono što se spasiti može. Srećom, u Mađarskoj je, barem prema zvaničnim informacijama, situacija malo drugačija. S obzirom da je ekonomija uzela ozbiljan zamah poslednjih godina, bilo je / ima za čim da se posegne u smislu pomoći kompanijama i preduzećima koja su dospela u poteškoće. Suprotno tome, Srbija je u nepovoljnijem položaju, jer kao što se još sećamo, 100 evra namenjenim svim punoletnim građanima moglo se obezbediti samo zajmom podignutim u inostranstvu.

S obzirom na eventualni porast nezaposlenosti, analiza MMF-a podseća na to, da kod nas barem 100.000 ljudi radi u takvim firmama, koje se bore sa ozbiljnim platežnim poteškoćama, te će njihovi vlasnici biti primorani da otpuste jedan deo radnika.

Istovremeno je stara/nova premijerka nedavno izjavila, da je ekonomski rast u poslednje tri i po godine bio 14,8 odsto, a nezaposlenost je pala za 6 procenata. Prema njenim rečima, broj zaposlenih je za deset odsto veći nego 2016. godine, što znači ne manje, nego 200.000 novih radnih mesta.

Stručnjaci gore navedene cifre propraćaju odmahivanjem glave, jer je – prema njihovoj proceni – srpska ekonomija stvorila mnogo manje novih radnih mesta. A i da ne pominjemo da vlada godinama (decenijama) duboko ćuti o uticaju emigracije na nezaposlenost. Oni „zaboravljaju“ da pomenu, da je tržište rada u zapadnim zemljama usisalo stotine hiljada kvalifikovanih radnika sa zapadnog Balkana. Ni Srbija nije izostala iz „izvora“. To se takođe može zaključiti i iz činjenice da je u poslednjih godinu – dve, predsednik na gotovo dramatičan način skrenuo pažnju na nedostatak kvalifikovane radne snage, ali to pokazuju i podaci održane berze rada. S druge strane, firme koje obezbeđuju usluge za kompanije koje se bave proizvodnjom motornih vozila, nedavno su primorane da smanje broj svojih zaposlenih za najmanje 15 procenata. Možda ne treba ni pomenuti posebno hotelijerstvo, jer je zaustavljanje turizma hiljadama ljudi oduzelo priliku da zarade za život.

Stručnjaci su takođe istakli da će biti potrebno mnogo više ulaganja nego ranije, ako želimo da iz sve snage povećamo broj zaposlenih. Prema nekim proračunima, za stvaranje jednog novog radnog mesta je potrebno kapitalno ulaganje od 15 – 40 hiljada evra. Stoga, ako za osnovu uzmemo samo gore navedeni manji iznos i pomnožimo ga sa brojem od dve stotine hiljada koji je pomenula premijerka, ispostavlja se, da bi i u najboljoj porodici opet to iznosilo tri milijarde evra, a takvo ulaganje se nije dogodilo u Srbiji.

Kako je onda moguće da zvanični pokazatelj govori o ogromnom zamahu zapošljavanja? Pa, ova statistička metoda i to objašnjava, jer prema evidenciji, ako je neko radio makar samo i tri dana, već se smatra „radnom snagom“. A znamo i iz prakse, da posebno u malim i srednjim preduzećima, vlasnici ponekad zapošljavaju nove radnike samo na dva – tri meseca, pa se radni odnos „suspenduje“ na nekoliko dana nakon isteka ugovora, nakon čega ih ponovo prijavljuju. Kao rezultat, ista osoba se pojavljuje kao nova radna snaga do četiri puta godišnje. Naravno, samo u statistici.

A da i ne pričamo o tome, da ovi podaci ponekad kasne i po godinu – godinu i po dana, tako da o trenutnim realnim stanjima prihvatljive podatke možemo dobiti tek sledeće godine u ovo vreme.

Do tada se, međutim, može lepo politički igrati sa podacima.

Mihalj Bot (Slobodna reč)

 Prazne kancelarijske stolice, naslovna fotografija: Pixabay

Realizaciju ovog projekta podržala je Fondacija za otvoreno društvo