Povremeno (u zavisnosti od političkih potreba), tema koja se ponavlja je formiranje cena. Glavni korifeji ovu kartu obično onda ponovo izvuku iz rukava, kada povećanje cene goriva ili nekog drugog izvora energije treba opravdati na neki način. U ovakvim trenucima, ali i u drugim prilikama, pokušavaju da nas ubede da se kod nas ipak najmanje plaća za ovo ili ono.

Kako to obično biva, ovo je samo poluistina, jer smo mi već bili i milijarderi. Kada je uveden Avramovićev dinar, mesečna zarada nam je bila jedva 25 – 30 dinara, ali smo ipak nekako preživeli od toga. Istina da smo u slučaju potonjeg u parama plaćali hleb, mleko i utrošenu električnu energiju.

Puko pominjanje apsolutnih iznosa je prilična dezinformacija, jer cene vredi upoređivati samo u smislu zarade. Međutim, „nadležni“ to rado ignorišu. Naravno, u pravu su kada kažu da je zarada prošle godine nominalno porasla za deset odsto, ali zašto nema ni govora o tome da je jedna porodica prisiljena da troši više od trećine svog prosečnog dohotka na hranu, iako je samo nekoliko stotina kilometara zapadno od nas situacija takva, da je ovaj udeo samo deset odsto?

Samo iz neprestano pametujuće opozicione štampe, možemo saznati da trećina stanovništva u Srbiji iz ugla egzistencije spada u ugroženu kategoriju. Takođe treba imati na umu i to, da kao rezultat pandemije, uprkos relativno snažnoj podršci države, u bliskoj budućnosti hiljade radnika može dospeti na ulicu. I teško da će ih utešiti činjenica da je prosečna zarada u Srbiji u decembru bila za pet hiljada dinara viša nego mesec dana ranije. To je naizgled lepa suma, ali se ne sme zaboraviti ni to da su od tada cene komunalnih usluga porasle, a ni proizvodi za svakodnevne potrebe nisu pojeftinili. Ipak, za nas su najosetljivije cene hrane. Iako u Nemačkoj četvoročlana porodica može pristojno da živi od jedne prosečne plate, kod nas o tome nema ni govora. I to je činjenica da su domaće polutke u nekim razvijenijim zemljama jeftinije nego u Srbiji. Statističari su izračunali i to, da samo na hranu trošimo 2,5 evra dnevno po osobi, što nije mnogo u međunarodnom poređenju, ali na osnovu dnevnog dohotka po glavi stanovnika, čak i ovih takoreći ništavnih 2,5 evra u zapadnim zemljama, predstavlja ozbiljnu stavku za nas.

Međutim, bila bi greška oslanjati se samo na decembarski dohodak, pogotovo zato, jer je od nove godine prošlo već više od sto dana, a ekonomska situacija se poboljšala samo u političkim izjavama. Oni preduzetnici koji su do sada živeli od svojih rezervi to zapravo više ne mogu, pošto su iscrpeli kasu sa novcem „sklonjenim sa strane“, te su u nedostatku boljeg rešenja primorani da se otarase jednog dela radnika. To sa sobom nosi posledice po njihove porodice, kao što je nedostatak novca, što se posle ogleda u padu maloprodaje.

Trenutna situacija takođe ima i prilično grotesknu projekciju. Trgovine pokušavaju da primame penzionere raznim trikovima. Isto to rade i banke, jer sada već retko ograničavaju starosnom dobi davanje potrebnih kredita. Oba sektora su svesna da penzioneri trenutno imaju najsigurnija primanja u Srbiji. Za sada! Ipak je prilično čudno da oni „izdržavaju“ trgovinu i uslužnu industriju.

Međutim, sve ovo ne spašava političare da nas ne „tove“ ružičastim snovima, po kojima će se naš životni standard uskoro približiti nivou razvijenijih zemalja, jer bi cene trebalo izraziti samo u poređenju sa zaradama.

Koza i kupus

Od kada traje pandemija, vlada se trudi da na svaki način udovolji građanima. To postiže time, da ih povremeno iznenadi raznoraznim „poklonima“. Ranije su samo penzionere podržali sa nekoliko hiljada dinara, a onda je prošle godine, takoreći svaka odrasla osoba dobila sto evra. Iz ovih mera bismo mogli zaključiti čak i to, da je državna kasa puna, a ministar finansija već ne zna više šta da radi sa toliko mnogo novca.

Suprotno tome (njima), Fiskalni siavet neprekidno pokušava da skrene pažnju na to, da ova velikodušnost neće imati dobar kraj, jer Srbija ne spada u razvijene zemlje. Odnosno, da se mnogo toga može poboljšati, da bi umesto doniranja velike količine novca, isti trebalo potrošiti na kapitalne investicije, a što bi pak na duže staze stvorilo nova radna mesta, a zatim i profit. Do sada su ova dobronamerna upozorenja uglavnom naišla na gluve uši.

Istovremeno predsednik države (s obzirom da je on danas sve i svja) svake nedelje takoreći najavljuje nova ulaganja, bio to autoput ili kovid bolnica, mada u novije vreme govori i o aerodromima.

Međutim, neki stručnjaci kažu da nisu važne samo investicije i stvaranje novih proizvodnih kapaciteta, već bi – barem u pogledu povećanja zarade – i produktivnost trebalo znatno više povećavati od stope ulaganja. A za to je potrebna najsavremenija tehnologija.

Stručnjaci su više puta skretali pažnju rukovodstvu države, da u Srbiji još uvek nema rešenja prema kom bi i koza bila zadovoljna (plate se povećale) a da se i kupus sačuva (da bude novca i za veća ulaganja).

Mihalj Bot (Slobodna reč)

 U Srbiji jedan čovek dnevno potroši 2,5 ili oko 300 dinara na hranu, naslovna fotografija: supermarket, hrana (Pixabay)