Uprkos rastućem političkom optimizmu, možemo svakodnevno iskusiti, da se na horizontu naše budućnosti, a posebno budućnosti naše dece, pojavljuju mrlje, tamnije od kišonosnih oblaka i da se drže vrlo tvrdoglavo. Svakodnevno nas bombarduju nadom da se približavamo Obećanoj zemlji, ali doživljavamo upravo suprotno.

Naravno, i političari imaju toliko mozga da nam ne hrupe u kuću sa sve vratima, već nam stvari sa negativnim predznakom doziraju onako pomalo, takoreći na kašičicu. Pokušavaju do srži da nas uvere da je cena komunalnih usluga (voda, kanalizacija, odvoženje smeća, struja,…) kod nas veoma niska, u poređenju sa evropskim prosekom, ali naravno čvrsto ćute o činjenici da je što se tiče zarada, i donedavno duboko prezirana Albanija ispred nas. Verovatno zato i smatraju logičnim da podignu cenu svega što je već u njihovoj nadležnosti, jer se moramo „približiti Evropi“.

Iz ovog poduhvata koji nama ostavlja gorak ukus u ustima, naravno ni banke ne žele da budu izostavljene. S obzirom da je otplata kredita stanovništvu zamrznuta u nekoliko zemalja prošle godine uredbom vlade, jer su time hteli da pomognu onima koji su se inače dobrovoljno zadužili, zbog drastičnog usporavanja kretanja novca, finansijske institucije nisu mogle da ostvare onoliki (kamatni) prihod kolikom su se nadale. Nezasitne banke su stoga odabrale najpogodnije rešenje za povećanje profita, povećavajući naknade za svoje različite usluge (upravljanje računima, kreditiranje, itd.). Kom god se klijentu to ne sviđa, može da raskine ugovor i potraži bolje uslove u drugoj banci, ali bi za relativno kratko vreme bio primoran da shvati da je i to samo neka vrsta stvari „iz šupljeg u prazno“, jer nigde drugde ne bi prošao bolje.

Samo kao podsetnik, da pomenemo, da nekad davno, čak ni na štednu knjižicu, a ne na bezbroj tekućih računa, (državna) banka nije naplaćivala paprene naknade za upravljanje računom, štaviše, čak je plaćala kamate na depozite po viđenju. Danas polako stižemo do toga, da ćemo morati da platimo kamate za to što (privatna) banka ima toliko milosti da prihvati našu pristižuću platu ili penziju. Nije ni to sporedna okolnost, da nismo mi, građani, tražili za sebe tekući račun, već smo bili primorani da ga otvorimo nekim zakonom. Baš kao i naknadu za navodnjavanje i odvodnjavanje. Ipak, poslednjih godina, javna preduzeća za vodosnabdevanje nisu mnogo učinila da naprave veliki pomak u borbi protiv poplava koje su već uobičajene zbog klimatskih promena. Dakle, ova dva javna preduzeća (u Srbiji i Vojvodini), pokušavaju da iznude od ljudi iznos koji im (ne) pripada po svaku cenu. Odvodnjavanje naplaćuju čak i u naseljima sa kanalizacijom. Ko plati, plati, a onaj ko shvata da je ovo nezakonit zahtev, uzdržava se od ovakve podrške šefoma vodoprivrede koji su inače „preopterećeni“ platama iznad državnog proseka. U pravno uređenoj zemlji, višak iznosa se vraća građanima. Ovde bez treptaja sklone tu sumu – i kako naš narod kaže – „nikom ništa“. S tim u vezi je takođe neshvatljivo i to, da građanin koji se eventualno žali mora da dokaže sopstvenu nevinost. Naime, da je nalog i / ili uplatnicu koju je poslalo javno preduzeće primio dugo nakon isteka roka za plaćanje, i uprkos tome će mu se ipak naplatiti zatezna kamata. Navodno, u zakonu koji se na ovo odnosi stoji, da je datum uručenja onaj datum, kada je javno preduzeće poslalo poštom kovertu koja sadrži predmetni dokument, i to kao običnu pošiljku. Međutim, do sada niko nije mogao da objasni, kako je moguće da ponekada prođe nekoliko nedelja od dana otpremanja do datuma isporuke, iako je pošta dužna da primljene pošiljke isporuči primaocu u roku od četrdeset i osam sati. Iako prolaz roka ili eventualno odbijanje plaćanja mogu imati prilično ozbiljne posledice. Najgori slučaj do sada se desio sa jednim poljoprivrednikom iz Subotice, koji je odbio da plati namet za odvodnjavanje, i na kraju, javno preduzeće je, nakon sudskog natezanja (koja naravno nije dobio poljoprivrednik), prodalo na aukciji pet jutara zemlje okrivljenog da bi naplatilo dug. Tada je (pre četiri godine), stvar podigla veliku prašinu, a na kraju se tačnom i to bez ostatka pokazala poslovica: „Pas laje, karavan prolazi“.

Deo stalnog džeparenja stanovništva (prvenstveno) je i to, da maloprodajne cene, za razliku od zvanične statistike, rastu gotovo nezapaženo, ali stalno. Čim nešto nedostaje, trgovci odmah reaguju. Glavni problem je u tome, što ne postoji ograničenje za ugradnju marže profita u maloprodajnu cenu. Nekada je „marža“ na hranu mogla biti najviše devet posto, a sada je samo nebo gornja granica. Ovo se posebno može primetiti kod odeće i obuće, jer kakva je logika da trgovac daje popust od 10 do 80 posto na par cipela? Ne samo da ne zarađuje na tome, već i gubi? Pa, ovakvi trgovci su već odavno upropašćeni. Takvo „prilagođavanje“ sadašnjoj potražnji može samo značiti da se za pomenute cipele teško može reći da su „poštene“, jer je onda njihova cena pre akcije značila maržu od oko sto posto. Pošto niko nije hteo da ih kupi, vlasnici prodavnica su primorani da ih ponude sa veoma malim profitom, jer inače neće imati priliku da okrenu uloženi novac.

Svako bi ovaj spisak mogao da nastavi gotovo u nedogled, jer svakim danom imamo iskustvo sa sve višim cenama, kao i sa sve istančanijim idejama kojima žele da nam isprazne džepove. A ljudi trpe, ali su znaci otupljenosti sve jasnije uočljivi. Nije čudo što se broj birača tokom izbora konstantno smanjuje. Ljudi su umorni od gomile obećanja i u nedostatku nečeg drugog, trpe.

Dokle više?!

Foto: mondo.rs